Poezija poznatih pesnika

Charles Bukowski
JAJE

On ima 17 godina.
Mama, kaze, kako da razbijem jaje?

dobro, rekla je ona meni, ne moras
se tako drzati.

oh, mama, rekao je on, probila si zumance.
ne mogu jesti razljeveno zumance.

u redu, rekla je ona meni, tako si snazan,
bio si u klaonicama, tvornicama,
zatvorima, tako si prokleto snazan,
ali svi ljudi ne moraju biti kao ti,
to ne znaci da su svi u krivu, a ti
u pravu.

mama, rekao je on, mozes li mi donijeti nekoliko boca
cole
kad se vratis kuci s posla?

gledaj Raleigh, rekla je ona, ne bi li ti mogao donijeti
colu
na biciklu, ja sam umorna nakon
posla.

ali mama, ono brdo.

kakvo brdo, Raleigh?

ono brdo,
ono tamo, a ja moram voziti preko
njega.

u redu, rekla je ona meni, ti mislis da si tako
prokleto snazan. radio si u skupini zeljeznickih radnika na
pruzi, slusam o tome svaki put kad se napijes:
"radio sam u skupini zeljeznickih radnika na pruzi."

pa dobro, rekao sam ja, pa radio sam.

zelim reci, sto to znaci?
svi negdje moramo raditi.

mama, rekao je decko, hoces li mi donijeti te
cole?

ja zaista volim decka. mislim da je vrlo
njezan. i kad jednom nauci kako razbiti
jaje mozda ucini neke neobicne stvari. u medjuvremenu
ja spavam s njegovom majkom
i nastojim ostati izvan
rasprava.

Charles Bukowski

3:16 I POLA

Evo me spremnog da budem smatran velikim pjesnikom
a meni se poslijepodne spava
Evo me svjesnog smrti kao divovskog bika
što se zalijece na mene
a meni se poslijepodne spava
Evo me svjesnog ratova i covjeka što se bori u ringu
i svjesnog dobre hrane i vina i dobrih žena
a meni se poslijepodne spava
Svjestan sam ženine ljubavi
i poslijepodne mi se spava,
uranjam u suncevu svjetlost iza žute zavjese
pitam se gdje su otišle ljetne muhe
sjecam se najkrvavije Hemingvejeve smrti
i poslijepodne mi se spava.

Jednog dana necu željeti da mi se poslijepodne spava
jednog dana cu napisati pjesmu što ce donijeti vulkane
brdima tamo vani,
ali samda mi se poslijepodne spava
i netko me pita:"Bukowski,koliko je sati?"
i ja kažem: 3:16 i pola."
Osjecam se vrlo krivim,osjecam se da sam odvratan,beskoristan,
mahnit,osjecam
da mi se poslijepodne spava,
oni bombardiraju crkve,u redu,to je u redu,
djeca jašu ponije u parku,u redu,to je u redu,
biblioteke su ispunjene tisucama knjiga punih znanja,
velika muzika cuci u radiju što je tu pri ruci,
a meni se poslijepodne spava,
nosim u sebi taj grob koji kaže,
ah,pusti druge neka to naprave,pusti ih neka pobijede,
pustite me da spavam,
mudrost je u tami
i zamahuje po tami poput metle,
ja idem tamo gdje su otišle ljetne muhe,
pokušaj da me uhvatiš.

Charles Bukowski
MARINA

velicanstvena, magicna
beskrajna
moja djevojcica je
sunce
na tepihu -
dok napolju
bere cvijet, ha!
jedan starac,
potonula olupina
izranja iz svoje
fotelje
i ona me gleda
ali vidi samo
ljubav,
ha! i ja postajem
hitar u odnosu na svijet
i odmah uzvracam ljubav
bas kao sto sam i
stvoren za to.

Charles Bukowski
RAZGOVOR U POLA ČETIRI UJUTRO

u pola četiri ujutro
otvaraju se vrata
i stopala prolaze hodnikom
noseći telo
neko kuca
i ti spustiš pivo
i javiš se,

bog te, kaže ona,
spavaš li ikad?

i ulazi
kosa joj je u viklerima
a ona u svilenom negližeu
sa pticama i zečevima

i donela je svoju bocu
kojoj veličanstveno dodaješ
dve čaše;
muž joj je, kaže na Floridi
a sestra joj šalje novac i haljine
i već trideset dva dana traži
posao.

kažeš joj da si agent za džokeje i
pisac ljubavnih i džez pesama,
i nakon nekoliko pića
ona se ne trudi da pokrije
noge
krajem negližea
koji stalno klizi

to uopšte nisu loše noge,
u suštini jako dobre noge,
i ti brzo ljubiš
glavu punu viklera

a zečevi počinju da
namiguju, i daleko je Florida
a ona kaže da ustvari nismo
neznanci jer me već videla
u hodniku

i na kraju
ima vrlo malo toga
da se kaže.

Charles Bukowski
PESMA

U dubini moje duse je pesma koja nece u
rec da se odene.
To je pesma sto kao kamenje u mome srcu
prebiva
i odbija da se mastilom toci na hartiju,
ona mi osecanja obuhvata poput tananog
omotaca
i nece da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plasim da je
vazduh ne zaprlja?
Kome da je ispevam kad je navikla da zivi
u mojoj dusi kao u svome domu
te se plasim da se slusanjem ne povredi?
Ako mi u oci pogledate, videt cete senku
njene senke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osetit cete
njeno treperenje.
Svojim delima je iskazujem kao sto jezero
odrazava sjaj zvezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute
na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ruzinog cveta.
U meni je pesma koju tisina objavljuje, a
buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji
ce je ispevati,
niti Davida koji ce je odsvirati.
To je pesma mirisnija od jasminovog cveta,
i nema seciva koje je moze raniti.
Bolje je cuvana od devojackih tajni,
i nema strune koja je moze prisvojiti.
Ko moze sjediniti huku mora i pesmu slavuja,
ko moze spojiti oluje sa decijim uzdasima?
Koje ljudsko bice
moze bozansku pesmu ispevati?

Charles Bukowski
Zivot sa ogrlicom

zivim sa jednom damom i cetiri macke
i ima dana kad se
slazemo.

nekih dana imam problema sa
jednom od macaka.

nekih dana imam problema sa
dvije macke.

nekih dana
sa tri.

nekih dana imam problema sa
sve cetiri
macke.

i sa
damom:

deset ociju gleda u mene
kao da sam pas.

Charles Bukowski
Ne dozvoli

ne dozvoli da ti ljudi budu
temelj.
ni mlade djevojke
ni stare djevojke,
ni mladi ljudi
ni stari ljudi,
ni oni izmedju,
niko od njih.
ne dozvoli da ti ljudi budu
temelj.

radije
gradi na pijesku
gradi na deponiji
gradi na sengrupimastoljeca
gradi na grobljima
gradi cak i na vodi,
ali ne gradi na
ljudima.

oni su losa opklada,
najgora moguca opklada.

gradi negdje drugdje
bilo gdje
samo ne na ljudima,
bezglavoj, bezdusnoj
masi
sto kvari
stoljeca,
dane,
noci,
gradove,
narode,
zemlju
stratosferu,
kvari svjetlost
kvari
sve sanse
ovdje,
totalno ih kvari
tada
sada
sjutra.

bilo sta,
u poredjenju sa ljudima,
temelj je vrijedan
trazenja.

bilo sta.

Edgar Alan Po
"Najsrećniji dan taj..."

Najsrećniji dan taj - i minute drage,
koje još pamti moje srce svelo,
uzvišena nada gordosti i snage,
sve je odletelo.

Rekoh li: i snage? da! tako bar mislim;
vaj! sad su sve to sećanja daleka!
To prividi behu u danima milim -
nek prolaze, neka.

Hej, gordosti, kakva veže nas još sila?
Nek se odsad druga čela guše
pod otrovom koji na mene si slila -
smiri se, moj duše!

Najsrećniji dan taj - i minute drage,
koje predosećam - i kojih se sećam,
i najdraži pogled gordosti i snage,
prošli su, osećam.

Al' kad bi ta nada gordosti i snage
vratila se s bolom koji duša ova
spozna još onda - ne bih čase drage
doživeo snova!

Jer na njeno krilo stalno sve tmurnije
dok je lepršalo - pade
neka bit dovoljno jaka da ubije
dušu što je dobro znade.

Charles Bukowski

Noseći ogrlicu

živim s jednom damom i četiri mačke
i nekih se dana svi
slažemo.
nekih dana imam problema sa
jednom od
mačaka.
nekih dana imam problema sa dve
mačke.
nekih dana
sa tri.
nekih dana imam problema sa
sve četiri
mačke
i sa
damom:
deset očiju gleda u mene
kao da sam pas.

KAD MISLIŠ

Kad misliš da me nema
To je samo tvoj neki privid
Jer ja sam ti uvijek tu negdje
Pri ruci i u očima ti gorim
U rukavima
U svim stvarima koje uzmeš u ruku
U tvojoj sam mirisnoj kragni
Samo ti spokojna budi
Težinu zvijezdanog sjaja odvagni
Ja ne mogu nikad od tebe daleko
Uvijek sam ti blizu
U svakoj se tvojoj riječi topim
Kad zaspiš ja ti knjigu sklopim
Kad pomisliš da sam nestao
Kad pomisliš da sam prestao
Biti tvoja specifična težia
Tvoj korak meki iz sobe u sobu
Bez razloga se plašiš
Ja sam na istoj putanji
Naših zvijezda prvorođenih
Jer ja ne mogu od tebe otići
To je ne znam
Niti bi htio znati
Jer kad odem i korak više od tebe
Neka me tajna
Neka me sila
Tvoja me ljubav
K tebi vrati

ŽELJKO KRZNARIĆ

Ne diraj moje godine

Ne diraj moje godine
ne igraj se mojim rukama
ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
da odeš
da otvoriš vrata
ostaviš tu kafu koju pijemo
zaklopiš knjigu i
pokupiš tih svojih deset sličica
iz raznih razdoblja tvoga života.
Zasto me gledaš tako bezobrazno
tako toplo i nemirno
tebi ću, evo, samo tebi ću
otkriti tajnu
jer te želim spasiti od sebe i tuge
ja sam rođen u godini
loše berbe
i što možeš od mene dobiti
samo suzu na kraju.
Zato ti kažem
pokupi sve te tvoje nežnosti
skini poljupce sa mojih usana
ne ostavljaj te mirise na jastuku
jer tako te volim
a rođen sam u godini loše berbe
i znam da će sve to
loše završiti...


ŽELJKO KRZNARIĆ

Ma kako uzdiglo se srce



Ma kako uzdiglo se srce,
Klonuti mora, mora pasti
Sudbino, prije no mi klone,
O daj mu još jedanput cvasti!


Još jednom opij ga i digni
Milinom jedne mlade žene,
Još jedne zaljubljene oči
Za ove oči zanesene.

Kad već se mora u tom srcu
Ugasit mladost, a za vazda,
Sa svojim blagom, slično škrcu
Nek ne umre, već nek se razda!


Još nekoliko jasnih dana,
Da cijelog sebe u njih zgusnem,
I grleći se, ljubeći se
Ostatak mladosti da usnem.

Dobriša Cesarić

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.



U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Dobriša Cesarić

Breze na ulici

Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
(Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.)

Od čega dršćete, vi breze?
Od slatkih slutnja ili jeze?
Zašto vam krošnja podrhtava
I onda kada vjetar spava?

Na ulicu, med svijet što viče,
Ko da ste izašle iz priče.
Nježne, treperave i čiste
Baš kao prva ljubav vi ste!

Dobriša Cesarić

Oblak


U predvečerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,
I on je stao da se žari,
Ali oči sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je išo svojim putem:
Za vlašću, zlatom il za hljebom,
A on -- krvareći ljepotu --
Svojim nebom.

I plovio je sve to više,
Ko da se kani dić do boga;
Vjetar visine ga je njiho,
Vjetar visine raznio ga.

Dobriša Cesarić

Vezan za zemlju

U svom dječaštvu, prije pola stoljeća,
Dugo sam znao boraviti na brijegu
Kod ulaza u Rastušje, u ljetna
Predvečerja,među grmljem borika,
Čekajući u tišini, na travi, bos,
Da se pojavi Večernjača i za njom
Druge zvijezde na nebesima pa da započne
Noćni razgovor u beskrajnom prostranstvu.

Zvijezde su me dozivale, a ja sam ih
Osluškivao, okovan i vezan
Uza zemlju koja me kao sina
Zagrlila objema rukama, čvrsto,
I ne pušta me do dana današnjeg
Iz svoga zagrljaja, iz okova, iz ropstva...

Dragutin Tadijanović

ROMON KIŠE


Rominja kišica tihana
Vjetar se ljulja u granama.
Oblak se diže iz bezdana.
Misli lete k tebi. Neznana.

Dragutin Tadijanović

TI I MOJE SRCE

Te tvoje modre oči (u polju lanovo cvijeće),
Teške i crne kose (oblaci kišni u tmini),
Zanesoše moje srce,
Nenadano, u visinu:
Ono sad kuca puno miline
I novih naslada.

Pomišljao sam, zabrinut: Umorno je
Moje bijedno srce,
I tko će da mu daruje snagu
Novu?

Dragutin Tadijanović

VEČER


Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom.
Sjene stabala na brdima
Siđoše u doline:
Sunce pade za rub hrastika.

Zaatim se, nenadano, iza oblaka,
Pomoli mjesec pun:
Nemirne sjene zatitraše
Na cesti, i u mračnim šumama.

Ja stojim na mjesečini, pod jablanom,
I mislim na te.

Dragutin Tadijanović

Žene pod orahom


U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Dragutin Tadijanović

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognut lik i prosjede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja;
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku pustu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O, majko žalosna! Kaži šta to sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Dragutin Tadijanović

DITIRAMB

Prekrasan život!
Kaljava cesta ode u maglu -
Digneš li glavu tamo k nebesim,
Past će ti na nos kapljica kiše!

Prirodo majko, kako je tužno
Gledat te tako mamurna lica!
Kako su dosadne mojemu oku
Haljine blatne,
Maćeha zemlja što ih navuče
Plešuć uz svirku eterskih sfera
Okolo sunca...

Ah, ko da mari žarki vjerenik,
Što mu se baka dronjcima kiti!
Ta vječni svemir
Na njeg se smiješi,
I na bezbrojne očice bistre
Vječna praznina, djevica čista,
Plamen mu slatkih cjelova pije.

A on je ljubi -
Ljubi i dugim trakama žarkim
Sebi je svija.
I u nijemom cjelovu tako
Vjekovi ginu kano i časak,
Časak ko vječnost - - -
A ja na ovom kaljavom danu
Iz bare ove mislima plijem
Tamo nad oblak tebi, o Sunce,
I vama, tajne pokretne sile,
Svemirski sklade, da vašeg mira
Udahnem tamjan!

Ah, tamo nema varave laži,
Ni suza ni ljudi;
Tamo me talas eterni ziba,
I ja u tihom, opojnom času,
Ne znajuć za se, uživam onu
Zaborav slatku, s koje se mrtvim
Otvara nebo.

Gorko je, gorko
Stajat uz odar vlastite volje!
A srce bješe žarko ko svijetlo,
Plameno sunce,
Čisto ko božje biserne zvijezde,
Želje, ko miris otajnog raja,
Da svijet grle, s njime da plaču
I da se smiju s njegove sreće;
Rođen da živiš na krilu lakom
Slobodne misli i da se kriliš
Navijek više - tražeći tamo
Edena kutić, najmanji za se, -
Survaš se onda... u kalnoj bari
Ko stranac gacaš međ svojom krvi,
Ko munja, koju uguši blato,
A ona je mogla da razbija oblak!

Al opet - Zemljo majko, oprosti,
Ako ti gorku rekoh!
Ta ja bih rada, da divna cvjetaš
Ljiljanom pravde, ružom slobode,
Da budeš prvi svemirski alem
I prvi cvijet božije misli!
Kroz duge dane tekla je krvca
Napretku tvomu, zlatnoj slobodi,
A dobro znadeš, kapi kolike
Nikad ti gasna prašina popi!
I suze gdje su i genija smijeh,
Koji su s tvojih premudrih hira
Došli na luda kucati vrata?!
I gdje su drugi, gdje mnogi jadi,
Teži no cijeli svemir - -?!

Al opet,

Majko, oprosti!
Pusti mi samo, iz tvog da skuta
Na tužnu harfu istisnem koju
Iskrenu suzu - dar čovječanstvu.
A kada puknu i harfa i srce,
Onda nam budi mrtvima barem
Majčica bolja, kada zavijeka
Tebi smo samo pastorci bili!

Silvije Strahimir Kranjčević

ŽENI


Hotio bih stihom reći
Onaj grč ti, trpak tako,
Što ukoči usne tvoje,
Kad ti pričah ponajlako
- Oziruć se iza pleći -
Čim to rode čežnje moje!
Ah, to bješe uzdah nijemi,
Što ti zamro na usnama
Pa u suze ne proteče.
Ostav'mo ga među nama;
Zatureni, zagrljeni,
Toplimo ga dan i veče.
On će proći - nestat će ga,
I tvoje će usne male
U smjehuljka nabrat dva se,
Kada rumen lake šale
Prelije se preko njega
Pa ti licem poigra se.
A što mene vijek će peći
I mutit će moje dane,
O - zaklopi dječje oči;
Zaspij samo tu uza me,
Nikada ti neću reći,
Da preda mnom još se koči!
Tek po tvome čarnom polju
Neka teče med i mlijeko,
Proljet buji, ptiče moje!
Meni Bog je pjevat reko,
I ja vršim božju volju -
I ja jedem srce svoje!

Silvije Strahimir Kranjčević

JA SAM...

Ja sam, dušo, kip od leda,
Umrlo mi srce živo;
Moje pjesme - moja čeda -
U srcu sam posakrivo.
Gazim trnje svoga puta
Niz koji me sudba rinu,
Lutajući, kako luta
Mrtva zvijezda kroz prazninu.

Al kad tvoje oko pane
Na tu zvijezdu, moje dijete,
Tada pjesma opet plane
Ko da iskre nebom lete; -
A ti gledaš kako sjaje
Ispred tvoga čista vida,
A ne znadeš, dušo, šta je
Kad se srce tako kida!

Silvije Strahimir Kranjčević

IZGUBLJENI DANI


Izgubljeni dani, potraćeni ludo,
Kuda li ste danas makar i otaki,
Kad sam srećna luda blaženo vrludo -
I pod vedrim nebom i po naoblaki?!
O, omamna varko, titrava i kratka
I slatka i gorka, bez mjere i cijene,
Svedno kakva bila... ah, bila si slatka,
Varalice sjenko, što ostavi mene?!

Što izginu naglo?! iskidavši dušu,
I tijelo i dušu u zbrkane mrve...
Ode brod i jedro - kroz pjenu i tmušu
Razderani stijeg jedvice se rve.
A na stijegu nekad, ko na snježnoj ploči,
Mir je duše blisto i toplo i skladno -
Tek planuše strasti, proplakaše oči,
Otopi se snijeg i sve skupa jadno...

I raskliman tako čučim kao ptica,
Kad o gredu lupne, a htjede da leti;
Odapeta, reska, raščijana žica,
Što je nikad više ne možeš napeti...
Bacit će je tamo u prah iza peći,
Dok je kogod s metle ne uzme med prste,
I možda će ipak trgovački reći,
Da je nekad bila i od - bolje vrste!

Silvije Strahimir Kranjčević

Ti koja imas ruke nevinije od mojih

Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci.

Seci njegovim zalom.
Neka te susrecu ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom.
Prijazni gusteri nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne docekah naljepse doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu.
I price koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj sumi.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun

BILA SAM DJECAK

U mjesecinu me sakrila
vecer, utrnuvši svijece.
Svu noc sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drvece.

Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
djecak, što prackom poklike baca;

i ujed pjesme nasred cela
šarena macka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

Vesna Parun

ZLATO

Ako je zivot rijeka sto tece,
ljubav je zlato natalozeno.
Ona ga u svom koritu njise
A zlato raste. I sto ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja vec prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor sumi,
a usce ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u sljunku sija zlato cisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskosnije.

Vesna Parun

NIKAD

Ne znam gdje pocinje praznina mora
Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad

To je rijeka koja se ne, vise ne vraca
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji ceka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vise
u svoj korijen
jer se ondje naselila buducnost

Nikad.
Sumna trava neizgazenih visoravni,
snijeg na planinama, ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju zelje neugasle

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iscezlim nizinama prostrto
I teska misao, koju si zanjihao
postat ce blaga, jer je kraj nje covjek nerazumljiv u svojoj samoci.

A kad se on pomakne u Noc
i u veliki uspavani prostor,
ispruzit ces za njim svoje ruke
i viknuti ;
Ne odlazi

Vesna Parun

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih celo
na tvoj stap i nasmijesena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne moze da usne ni u nocnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu.
Da si barem tako nestalno blizu
kao kisni oblak nad izgubljenom kucom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba sto odlijece
pred dolazak oluje u vecer punu briga.

O, da si barem tako tuzno blizu
kao cvijet sto spava zatvorenih ociju
pod bijelim pokrovom snijega u tisini
kamenih suma, cekajuci proljece.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
sto vec sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noc je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sasle.
I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijedenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Vesna Parun

TURISTICKI PLAKAT

Blago vremenu u kome ima
netko s tim vremenom nepomirljiv.
U kom je kao oseki plima
protivnik protivniku vidljiv

Blagoj velikoj Nepogodi
kojoj mir u njedrima klija .
I bitkama sto ih predvodi
junak -iluzija.

Al kad na povjest padne rda
i zidine se podno Srda
utvarna nasite sjaja,

godine ce se gladne rojiti ,
u gnjezdu gluh ce slavuj brojiti
kukavicja jaja.

Vesna Parun

UNIDJI POD NAS KROV

Unidji pod nas krov, pristupi k nama, ljepoto,
u nasem seljackom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragove nase, nasu djecu, i potom
skini sa umornih cela pecat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi,
neka je mir domacin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Udji, radosti, sestro, sirom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumujes!
U nas je sijaset srca i alata,
ko mindjuse, seko, povijest da nam kujes.

I neka kroz nase oci, kroz tunel nasega gnjeva
prostruji dah planina i svjezi zubor rijeka.
Neka se slije u jednu, siroka kolosijeka,
sva radost kojom se zivi, i radost kojom se pjeva!

Vesna Parun

DJEVOJCICA

Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.

Na mrki glas djecaka
stado se moje prenulo.
Ko mjeseceva zraka
poljem je srce krenulo.

Vesna Parun

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oci budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi
I ako nocu ne ceznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u mocvarnim dnima
I u tjesnoci duša mi boravi
I ako nalijevam u svijecu
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijecu
I laži svoje pozajmljujem celo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun

PRVA LJUBAV

U šuštavoj travi blizu raskršća
sjedim nemirna srca i čekam onog
kojemu noćas dadoh, bezazlena,
preplašenu pticu svoje ljubavi.

U žarko crvenoj mahovini brijega
već se zapliće jesen.
Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj
kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.

Vesna Parun

GONG

Časovi mog života - zrnje brojanica
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni

Draguljari, možete li da napravite
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć

Vesna Parun

STARI OBRED PRED KOJIM BLIJEDIM

Leći ćemo oboje na zemlju
nećemo govoriti ništa.
Slušat ćemo kako noć
svlači bijelu košulju i zove
ljubavnike da je izrane
zlatnim bodežima
zagrljaja

Vesna Parun

NE PITAJ VISE


Ne pitaj vise zasto te ljubim. Pitaj
zasto raste trava i zasto je nemirno more.
Pitaj otkud stize vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noc nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zasto te voli moje cudno srce.
Znas li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pricaju o zaspaloj ljepoti
ali ti zivis daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pecina
o koju se uzalud razbija moj zivot.

Ne pitaj zasto te ljubim.
Pristupi k meni! Tuzno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun

VECERNJA ZVIJEZDA


Nisko na nebu vecernja zvijezda sja.
Jos zamor ljeta u dolini traje.
Noc je, a mi idemo pustim krajem
zar prolaznosti obasjava nas put.

Kako je sutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tuzit ne prestaje.

Noc je, a mi idemo golim krajem.
Mladost nasa zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuc sja.
U tisini nestaje nas put.

Vesna Parun

ZAGRLJAJ


Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Vesna Parun

PRIJATELJSKA ŽALOST

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

Vesna Parun

STIJENA U KOJI BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun

Sto je duga?

Komadic neba isaran
nepoznatom rukom,
na brzinu
izmedu dva pljuska kise.
Kad bismo samo mogli dohvatiti
te cudne vrpce
prije nego se rasplinu,
taj sareni most
sto bljesne, i nema ga vise.

Vesna Parun

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Vesna Parun

ČOVJEK KOJEGA PROGONI VATRA

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

Vesna Parun

RASANJENI NOKTURNO

Lišće noću spava.
Noću mjesec bdi.
Rijeka premješta
vrbike. A zemlja
prebrojava noću
mrtvace i pjeva.

Vesna Parun

ZAHVALNOST

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća

Vesna Parun

NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničeg sjećati.
Samo ćemo živjeti

Vesna Parun

DOSADA ILI TKO ZNA KAKAV DAN

U pjesmi koju nikad neću napisati
Ima jezero već ostarjelo
Od rose nevidljivih cvjetova koji
Spuštaju nefunkcionalne ljestve
Sve dublje u mene, u neki grad
Do nevesele statue proljeća
Zelenog bubnjara koji čeka
U dronjcima, na vojnickoj kiši,
Negdje gdje su se staromodne suze
Umorile i postale mržnja

Vesna Parun

Kasni sjaj

Trazim te
kao sto naglo valovi prispjeli
sa mracnih mora,
i vec sasvim umorni od huka noci,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama pocinka.

Ljubim te
mirno kao suma vecernja
svoje kosute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tisinom vocnjaka
i pred polaganim odlaskom ruza.

Vesna Parun