Ljubavna Poezija

Ljubavna Poezija

Ako hoćeš

Ako hoćeš da o zori
pjevam tebi pjesme moje,
oj, ne bježi sa prozora,
da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
o sunčanom toplom sjaju,
oj, pogledni okom na me,
divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
onu tihu nojcu milu,
razvij tvoju gustu kosu -
mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
miris divnog pramaljeća,
oj, razgrni njedra bijela -
da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
o izvoru slasti bujne,
hodi, hodi na grudi mi,
da ti ljubim usne rujne!...

Elegija

Zašto se meni javljaš tajno
kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
i šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
o, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imo ja sam dao,
nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
nek sam ovako trajem dane,
sve dok mi srce ne izgori,
sve dok mi duša ne izda'ne.

Emina

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće...
- Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
no u srebren ibrik zahitila vode
pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
rasplete joj one pletenice guste,
zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
no meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!...

Oživi mene

Pozdravljam tebe i tvoju samoću,
tvoj šum i zlatni povratak zvijezda!
Kô tice kad ih gone iz gnijezdâ,
ja bježim tebi, jer pokoja hoću.

Jedva sam čekô na ove trenutke
s nemirom srca i sa bolom grudi;
ja sam sit vreve i dosadnih ljudi
i prazna doba što nam rađa lútke.

Oživi mene, noći bogom dana!
Stupi, i tiho preko mojih rana
položi tvoje meko, toplo krilo!

Uzmi me, digni, i sa mnom odbrodi
negdje daleko, neznanoj slobodi,
gdje nigda nije ovih ljudi bilo!

Ljubav

O, da mi je nešto pa da budem reka,
pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
o pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom,
da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
prigrlim te sebi u svoje klobuke,
i da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
kao nimfa moja, da počivaš svagda,
i da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
samo moje sve dubine i sve kute
da lepota tvoja osiplje i greje.

Nisi samo srcu mila

Nisi samo srcu mila,
što ti čednost lice krasi,
i što dahom rajskog cv'jeta
mirišu ti meke vlasi;

Nisi samo srcu mila,
što ti oko suncem grije,
što su tvoje r'ječi blage
anđeoske melodije;

Nisi samo srcu mila,
što osmejak usta tvojih
u dubini duše mlade
diže oltar nada mojih;

Nisi samo srcu mila,
što si čedo raja sveta,
već i stoga, što si pupolj
srpske grane, srpskog cv'jeta!

Rijeka i more

on je rijeka a ja sam more.
njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. ja ih slusam
kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

ja sam nestrpljivo more. on je rijeka.
njegove ladje nisu moje ladje.
njegove ptice nisu moje ptice.
ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

on je prispjela rijeka. ja sam more.
moje obale postaju njegove obale.
moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun

Ljubavna pjesma

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda

Stare ljubavi

Stare ljubavi što ih je znao svijet
duge večeri u ruci poklonjen cvijet,
stare ljubavi u čistom jutarnjem sjaju
zauvijek u nama ostaju
i svjetlost očima daju.

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi dalje nam ne daju poć
tajni susreti kad padne proljetna noć,
stare ljubavi, te sjene minulih dana,
svakog me poljupca sjećaju
uvijek kad ostanem sama.

Bilo je i suza, bilo je i smijeha,
al’ prođe brzo sve.
Bilo je i straha, bilo je i grijeha,
još pamtim dane te.
Bile su velike, bile su skrivene,
bile su opasne, mi sjećamo se tog.
Gdje su sad?
Gdje su sad?
Gdje su sad?

Stare ljubavi još uvijek prate nas
kasne jeseni i njihov umoran glas,
stare ljubavi nestati nikada neće
one su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.
One su tragovi prošlosti,
one su odjeci sreće.

Željko Sabol

Valcer kiše

Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.
Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.
Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.
Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.
Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,
al' valcer poče .....
I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Enes Kišević

Slutnja

Idem u susret nekoj nepoznatoj.
Da li je blizu ili je daleko,
Ja ne znam. Ali da ti oči sjaju,
Dosta je znati da te čeka neko.

U strahu za ljubav ispitujem srce.
Što ima za nju? Ima, ima dosta.
Ja joj se smiješim nekud u daljinu:
Dočekaj spremna svoga gosta.

Dobriša Cesarić

Romansa

Nemoj da odeš više u onaj grad tuge,
gde smo od sebe zaboravili pola.

Nikad sa zvezda nije teži pad,
nego na beton sa kafanskog stola.

U očima sam sve gugutke podavio,
pa sam im dugo šaptao smešno opelo.

I sve sam svoje osmehe okrvavio,
nije sve belo, što liči na belo.

Peroni katkad plaču kišom,
sat i koferi ...
Svako nekud žuri noćas.

Iscepam kartu.
Neću da se vratim.
Za svakim vozom ostaje samoća.

I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi.
Sad smo drugačiji, zacelo.

Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
Nije sve belo, sto liči na belo.

Miroslav Mika Antić

Pjesma o probudjenim uspomenama

Propala ljubav ne nosi se na put
Kao sto nosis kovcege i sveznje.
U spomenima zivot samo spava;
Kad probudi se — oni budu ceznje.
Putujes dane i putujes noci:
Oni su tvoje drustvo u samoci.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otides dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca cuce sumnje; cuju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muce,
U sutra sjenu bacajuc od juce.

Dobrisa Cesaric

Ne robuj srce

Ne robuj srce
nikome dužni nismo
ne tuguj rijeko
već vodom žubori
ne bježi ptico
iz našeg srca ti si
sa svojim jatom
ostani i gori

Ne robuj srce
ti nemaš gospodara
tvoje su rijeke
planine i polja
ne reci neću
ne znam i ne mogu
a sve ostalo
radi šta te volja

Duško Trifunović

Ljubavna pjesma

Kako da zadržim dušu svoju
da se k tvojoj ne vine?

Kako bih je
preko tebe uznio u visine?

O, kako bih je skloniti htio
uz nešto izgubljeno na dnu tmine,
uz jedno mjesto, strano i tiho,
čiji se talas ne bi raznjiho
kad se talasaju tvoje dubine.

Al sve što dirne tebe i mene,
ko gudalo nas zajedno prene.

Glas dviju struna, o mi to jesmo!

Čijeg smo samo to glazbala zvuci
i koji nas svirač drži u ruci?

O, slatka pjesmo!

Rainer Maria Rilke

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
bez nekog posebnog razloga
jednom mi se u Parizu konobar obratio
nemoj zaboraviti cigarete, draga!

Tražeći gramofonske ploče u Londonu
na nekoj sam tržnici zalutala
lokalni trgovac je, uzdišući, rekao
što mogu, ljubavi, kad im je cijena porasla!

A u New Yorku, u zračnoj luci,
pokazujući mi izlazna vrata,
postariji crnac stalno je ponavljao
samo me slijedi, bez panike, mala!

Toliko nježnosti od nepoznatih muškaraca
što sam im to, kvragu, učinila?
ostani samo na nebu, Mjeseče
mirno spavaj, biseru, na dnu oceana.

Marina Boroditskaya

nebitan ::: Ljubavna Poezija

Ako hoćeš

Ako hoćeš da o zori
pjevam tebi pjesme moje,
oj, ne bježi sa prozora,
da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
o sunčanom toplom sjaju,
oj, pogledni okom na me,
divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
onu tihu nojcu milu,
razvij tvoju gustu kosu -
mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
miris divnog pramaljeća,
oj, razgrni njedra bijela -
da udišem miris cvijeća!

Il' ako ćeš pjesmu moju
o izvoru slasti bujne,
hodi, hodi na grudi mi,
da ti ljubim usne rujne!...

Tebi je lako

Tebi je lako reći - idem,
jer tamo nisi bila.
Tebi je lako pružiti ruku,
jer još nisi odlazila.

Tebi je lako reći - zbogom
i da je sve to šala.
Tebi je lako, jer ništa ne znaš;
još se nisi rastajala.

Tebi je lako, a ja već znam:
kada se te stvari dese,
svatko kad ode ostavi trag,
a dio života odnese.

Tebi je lako reći - idi
i ni za čim ne žali.
Tebi je lako, jer si dijete -
jer te nisu ostavljali.

Arsen Dedić

Takvim sjajem može sjati

Takvim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad,
Što ne može da se vrati,
Što je bilo ko zna kad..

Ljubav naša ranih ljeta
Za oboje bješe jad,
Sad je prava, sad je sveta
Kada više nisam mlad..

Otkriva mi svoju tajnu
I zločinac starac sjed,
Imao sam prošlost sjajnu
Ganjao me čitav svijet..

Počast se na kraju primi,
Ide vreme, bije sat,
Pobjedom se posle čini
Izgubljeni neki rat..

Ove bitke, ove rane,
Otkriće ljepotu svu
Kada budu stvari davne,
kad ne budu više tu..

Ova jutra što te muče
Pruži će i tebi sve,
Kada sutra bude juče
A ti budeš ko zna gdje..

Uzalud od ove noći
Tražiš da ti više da
Jer najprije mora proći
Da s o njoj više zna..

Pravim sjajem može sjati
Ono što je prošlost sad,
Što ne može da se vrati,
Što je bilo ko zna kad. .

Arsen Dedić

Sve te je vodilo k meni

Sve te vodilo k meni
iz daljine, iz mraka
sve te vodilo k meni
već od prvih koraka.

Mada ništa nisi rekla,
ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji i porijekla
sve je isto, sve je kao.

Sve te vodilo k meni
sve što rode samoće
mala primorska mjesta
isti pisci i ploče.

Kad te baci kao ladu
noćni val do moga praga
nije bilo teško znati
da mi moraš biti draga.

Sve te vodilo k meni
tvoje oči i usta
tvoje ljubavi mrtve
moja loša iskustva.

Mi smo bili na početku
istim vinom opijeni
i kad si išla krivim putem
sve te je vodilo k meni.

Arsen Dedić

Proljeće bez tebe

Proljeće je otpočelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljeće je otpočelo s kišom,
s vlakovima koji kasno stižu
i dok dani umorno se nižu,
mi se opet pozdravljamo krišom.

I pamtiću dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali što nas čeka,
kad su šume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamtiću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate.

Proljeće je otpočelo s vjetrom,
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili,
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljeće je otpočelo s nadom
da će jednom drugačije biti,
da od ljudi nećemo se kriti
i bez riječi lutaćemo gradom.

I pamtiću dugo ono vrijeme
kad jos nismo znali što nas čeka,
kad su šume ostajale nijeme,
kad je modra nosila nas rijeka.

I pamtiću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate,
sve mi kaze uzalud te volim,
ali i sam još uvijek se borim.

autor ove pesme je Željko Sabol

Ponovo ti govorim ljubavi moja

Ponovo ti govorim ljubavi moja
poslije putovanja i svog života pusta,
ljubavnu pjesmu ponovo ti pišem
poslije pjesama iskustva.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
onaj kom je bilo premalo da voli,
ponovo je ovdje pred vratima tvojim,
i ponovo spreman da se moli.

Ponovo ti govorim ljubavi moja,
a počeo sam sjajno da ponižavam i griješim,
gotovo pri kraju i gotovo mudrac
na početku tu sam da se tješim.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
na obratnom putu pretvoren u ranu,
poslije sedam mora i vlastite zemlje
došao sam umrijet u tvom stanu.

Ponovo ti govorim ljubavi moja
negdje sam već bio, sad ostavljam sve to
da ti poslije sreće, hrabrosti i znanja
da ti poslije svijeta vratim tvoje mjesto.

Ponovo ti govorim ljubavi moja,
poslije lošeg društva, sumnji, noćas stojim
sam pred tvojim licem spreman da ti kažem
kao prvi puta opet: Ja te volim!

Pravi naslov pesme ,,Proljeće je otpočelo s kišom'' je ,,Proljeće bez tebe'' a njen autor je Željko Sabol.

Broj poruka : 9 Points : 10 Reputation : 0 Datum upisa : 14.09.2020

Super...

Odlično

HVALA

» Poezija za decu
» Poezija u slikama
» Poezija poznatih pesnika
» Duhovna Pravoslavna Poezija
» Zoja Simic 2013 - Ljubavna igra