NAŠI BANERI |
NAŠ BANER MOŽETE PREUZETI OVDE
|
RAZMJENA BANERA | AKO STE ZA RAZMENU ILI SARADNJU ONDA PIŠITE OVDE
|
LINKOVI PRIJATELJSKIH FORUMA |
1. RSK-RADIO
|
POSJETIOCI | |
FORUM DVORCAFE | |
PRAVILA PRI REGISTRACIJI | Pravila pri registraciji:
1) Registrirajte se sa pravom i važećom e-mail adresom.
2) Nalog neće biti odobren ako e-mail adresa nije važeća, ne pišite ime velikim slovima, nacionalnim i žalećim imenima.
3) Ako u roku od 1-2 dana vaš nalog nije aktivan to znači da vam nije ispravna e-mail adresa ili ste pisali velikim slovima, nacionalnim i žalećim imenima u tom primeru će vaš nalog biti obrisan.
|
OBAVJEŠTENJE ČLANOVIMA | Obavještavamo naše članove da se ne služe raznim trikovima i forama lažnim adresama brisanje naloga registracijom itd da im to neće proći. Takvi će biti trajno banovani sa našega foruma. |
OBAVJEŠTENJE ČLANOVIMA | Obavještavamo sve naše članove da uzmete 2 minuta vremena i pročitate pravila foruma te da se ponašate skladno sa pravilima.
Zato vas molimo pročitajte ih i javite se na poruke administracije da nebi došlo do neželjenih problema.
|
| | Dvorcafe-u od Vukašina | |
| | Autor | Poruka |
---|
Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:03 | |
| KRAJIŠKOM JUNAKU
Plače, nebo sivo, jeca za Grmečom Gleda, đe su sade, đeca njegova Stoji sam, sa najvećom nevoljom Pusta su sela, niđe se ne čuju prela
I, vila sa Grmeča, obilazi kuće prazne Sa sjetom se sjeća, gorštaka i drvosječa Pjesme đevojačke, čule su se na sve strane Kako li je tek bilo, kad neđelja mlada osvane
Petrovac, u kotlini tužno drijema I nad Ključem, nevrijeme se sprema Krupa tužno, sa Sanskim Mostom, sjeća se na dane, Nema više te radosti, na obalama Une i Sane
Grmeč naš ponosni, krajiški div mili U samoći, broji, dane za danima Kozari seji, javlja, da se ništa promijenilo nije Željan Krajišnika, i starije' običaja
Đeco moja, đe gođ da se u svijetu nalazite Sa ponosom, o rodnom kraju zborite Pronosite ime, grmečko, krajiško Selima svojim, svuda se ponosite
To, Grmeč gordi reče, i pogleda prema nebu Evo, iđe još jedno, ko zna koje, veče Kozaro moja, ponosita drugo, kraj mene se udubi Lakše mi je sejo, s' tobom, kleta me samoća ubi | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:06 | |
| SELO PRUSCI
Na padinama, obraslim gajevima, ima jedno malo selo Okružuje ga mjesta, koliko je prsta na ruci Svodna, Devetaci, Grabašnica, Petkovac i Lješljani To vam je ljudi, sele veselo, a, zovu se Prusci
Nekada se ođe, ojkača naša drevna čula Pjevali su, kršni momci i l'jepe djevojke Kraj kuća malih, roda junačkoga soja ''Oj đevojko, dragaj dušo moja, milo janje moje''
Pastirevska se šuma, navila sa jedne strane A, sa druge, voda lješljanska zemlju tare Izvirući iz dubokih izvora, novljanskoga kraja Ođe, vam je ljudi, k'o nasred zemaljskoga raja
I, ja ga često, sa svođanskih brda pozdravim Osmijehom velikim, duše vesele i pogledom mojim Prođem rode, Desnice, Garače, Bogune, sve do Grabašnice Oj pastirevske šume guste, moje mile setrice
Nek' nam, selo Prusci, žive u miru i blagostanju Ojkače, naše drevne, neka brdima odjekuju Pridružit će im se, i svođanska brda moja Pa nek' do Kozare i Grmeča, igrom vjetra, putuju | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:07 | |
| POD STARIM HRASTOM
Sjedio sam, pod krošnjom staroga hrasta Dok je sunce, zadnje zrake, pružalo kroz oblake Gledao u daljinu, Unu plavu, kako mirno teče E, da mi je 'vako stalno, u predveče
Odmarati dušu, na svojoj ponosnoj đedovini I uživati u mirisu pokošene trave Slušati cvrkut, raspjevanih malih 'tića Sjećati se djetinjstva, nestašluka sokolića
Pa, kada mi se, moje milo, veselo nasmije A, ja, joj rukom prođem kroz kosu I, spustim, svoju glavu na njeno krilo Ništa mi na svijetu, nije, k'o to milo
Dok nas Šarov, razigran, čudno promatra A, mi, se nasmijemo, njegovoj bezbrižnoj igri Povjetarac, poruku mi prenese majinu To samo znade, onaj, koji ima Krajinu
I, koji sve to čuva, duboko u duši svojoj Đe niko, na svijetu ovome, to iščupati ne može Oj Krajino moja, l'jepoto, k'o iz bajke U tebi je, k'o u zagrljaju, mile majke | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:09 | |
| MOJA PRVA ĆURLIKALjetno je jutro bilo... Sunce se kretalo u svojoj putanji, k'o i toliko puta do tada. Ispred mene veliko, bijelo stado... A, ja, golobrado momče, star toliko da se na jednu ruku, i dva-tri prsta, nabrojat može... Pa, stalno nešto zapitkujem... ''Đedo, a što su strane 'vako strme...'' ''Đedo, a, što je trava ođe tako mala, a, tamo, tako visoka...'' ''Đedo, a, što neke ovce imaju tako zavrnute rogove, a, druge nemaju...'' A, strpljivi đedo, sa blagim osmijehom, strpljivo odgovara na svako moje pitanje...
Nikada se, đedo moj nije kretao bez kakva mala nožića... I, kade smo gođ, stada bijela čuvali, vavje' je nešto znao da izrezbari, napravi... ''Ode'r vamo!'', zovnu me đed... ''Da ti pokažem nešto, da znadeš, ako te ko pita!'' ''Znadeš li ti,blago đedovo, šta je ćurlika?'' Znadem đedo, to je ono što leti i ćurliče!'', odgovori ja k'o iz topa... Đed se široko nasmija, pomiluje me po glavi, i sa svojim grubim i krupnim glasom, nježno mi veli, ''Nije diko, sade će tebi tvoj đedo da pokaže, šta je to...''
Izvadi đedo jedan mali nožić i dade ga meni... ''Svako ko živi na brdu i u šumi, mora imati 'vaki alat'', reče to, smiješeći se. ''Samo, nemoj da baba viđa!'' ''Ako baba viđa, biće nam veselo veče...'' Počesmo da pravimo ćurliku, rez po rez, dub po dub... Zabavismo se mi tako neko vrijeme... Odjednom, pogleda đed prema strani đe su ovce plandovale, kad ono... Nema ni jedne! ''Trč' der sinko, viđaj der, đe su se zagubile''... Ustade ja k'o veliki, i krenuh da ih tražim... ''Vičem ja, iz sveg grla, dok brda odzvanjaju, ''Đedo, đedo, eno ih, odoše, prema Vujasinima...'' ''Zobiđ' der ih, pa poreni prema vamo!'', viknu đed... '''oću, 'oću, sade ću ja da ih porenem'', tada uze jednu omanju granu i krenuh da mlatim njome prema stadu... Al' ne lezi vraže, prođoše ovce i Vujasine, i Mandiće, i Ješića Potok... I, odoše pravo na Međed! Lete ovce preko brda, letam ja za ovcama, leta đed za mnom... Vratismo ovce nekako, sjedosmo, pogledasmo se, đed i ja... ''Ajme meni, da nas je samo viđeti bilo...'', prozbori đed.
A, mene sramota, đe đeda iznevjeri, pa ćutim ja, sav crven i ljut... Viđ'o đed, đe ja ćutim i u travu zelenu gledam... ''Ma, ko je to diro mog unuka, blago đedovo...'' ''Ne sikiraj se ti ništa, uh, pa i meni često puta odu, kade sam sam, pa se zarakijam i zaspim...'' ''I, tebi đedo, znadu da odu...'', čudim se ja... ''Znadu, znadu, samo nemoj ništa babi zborit', da ne nadrapamo...'', namignu đed meni, te mi stavi svoju kapu na glavu. ''Vid' der tvoje prve ćurlike, diko...'', ''Šta veliš, biće nešto od nas, a...'', i pruži mi moju prvu ćurliku...
Dugo sam je godina čuv'o... Moju prvu ćurliku... I, sjećao se anegdote, oko moje prve ćurlike... Đeda i unuka, stada bijela, svođanskih brda...
I dan danas, kade se sjetim, moje prve ćurlike... Gledam, neđe u daljinu... ...i, 'vavje mi osmijeh lice prekrije... A, oči, suzama napune... Hvala ti na svemu, đedo... Đedane moj... Starino moja stamena... | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:11 | |
| ZVONA MANASTIRSKAZvone zvona manastirska Pokraj 'ladne vode Unca Između bijelih strmih stijena Zorom ranom, u osvit sunca
Šalje Rmanj gordi, pozdrave velike Preko Osječenice i Grmeča, zelen' gore Zdravi naša sela, dična i ponosna Sva naša krajiška ognjišta, ponosite dvore
Stiže pozdrav i od naše l'jepotice Tamo, đe je Kočić Petar, učio prva slova Manastira drevnog, naše Gomionice Zvone zvona, sa bistre vode Gomjenice
Odgovara seja, pod obroncima Kozare gore Tamo đe je nekad đakon Avakum bio Zazvonilo je zvono, manastira Moštanice Širom Krajine, glas pravoslavni se pronio
Zvonite zvona manastirska Na sve četiri srpske strane Nek' se Svetosavlja našeg, glasi čuju Na Kosmetu je drvo, u Krajini su grane | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:12 | |
| DOBRNJI SELU
Pričaću vam priču o jednome malome selu Na Manjači, poznatoj srpskoj planini Poznatog na daleko po ljudima i krajiškom prelu A, danas, osta samo ime u uspomeni
Toga dičnoga sela, danas nema više Poligon vojni, na srpskoj zemlji napraviše Narod krajiški, po ravnome Sremu raseliše Dušu velikog sela, zlotvori kleti uništiše
Nekada bilo, na dvanaestom kilometru od Banja Luke Na obodu, prostrane manjačke visoravni Okruženo, gustom šumom zelen' vitih jela Dobrnja je bilo ime, toga poznatoga krajiškoga sela
Odseliše Grabići, Vukmiri, Mirnići, Antonići, Bojanići Za njima i Kekići, Divljaci, Vranješi, Trnići, Petkovići Odoše i Draganovići, Moconje, a, i mnogi drugi Sa Manjače odseliše, pod Fruškom gorom se naseliše
Srem ravni, oranica plodna, u svoje ih je krilo primila Srpsku braću napaćenu, dušom svojom ruke raširila I danas se, mitrovačkim krajem, ojkača drevna čuje Divošem, Manđelosom, Čalmom, Laćarkom, Ležimirom odjekuje | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:14 | |
| KOZARANa zapadu, naše srpske Krajine mile Iznad mednih polja, obasutih jutarnjom rosom Sestra je naša, mjesto našla, Kozara joj je ime A, Kozarčani, đeca njena, uzimaju je za prezime
Koliko je samo ispratila, ustanaka i buna Vavje' prkosna, vavje' ponosna Kad' bi nam, samo, prozborit' znala Mnogo bi nam događaja, predočila i dala
Kozarčani ponosni, mnogo su golgota prošli Ratove mnoge preturili, preko svojih glava Ognjištima svojim, srcem i pjesmom došli Oj, Kozaro planino, neka ti je, vječna slava
Probali su mnogi, da te porobe, i dušu da ti ubiju Jesu! Probali su! Al', gadno su se opekli Kozara se nikada, pokoriti nije dala Nedaju ju je njena, potkozarska sela mala
U tvome zagrljaju, i velika pravoslavna duša spava Jedanaest je puta, rušili do temelja, i palili Manastir je to naš, sveta srpska Moštanica Kozarčani je, ijope', s' ljubavlju podizali i slavili
Nek' odjeknu, krajiške pjesme stare A, tamburice, nek' glasno zajecaju Kozarčani braća, svuda se poznaju I po pjevanju, i po ratovanju | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:16 | |
| TREN' ZAVIČAJNIU sutonu sunca, kada dan mijenja svoje boje Promatram zavičaj, đe sam rođen Sve se nekako umiri, tišina nastane K'o da vrijeme, pred tom l'jepotom, zastane
Ne čuje se pjev razigranih 'tica Ni igre, gustih krošnja drveća I povjetarac zastane, što sa okolnih planina piri Promatra i on, sunce, đe se sa Grmečom miri
A, ja... Ja ležim, i u krilu moje drage, glavu naslonim Promatram njen osmijeh, i oči najl'jepše Poljubac joj, sa toplinom srca svog, poklonim Želim samo da je ljubim, zagrlim, i ništa više
To je tren', kada se osjećamo, k'o da smo sami K'o da nikoga nema, na vascijeli ovaj svijet Proće suton, znam, i naćemo se u mjesečevoj tami Ali, naše sunce i u noći sija, naše ljubavi to je cvijet
O, sunce moje milo, zavičajno Dvoje te ljudi, uvijek na spavanje ispraća Toplina nas tvoja grije, k'o crveno vino I sve ti se, snovima naših duša, zorom ranom vraća | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 31/10/2010, 18:17 | |
| NA JEZERU PETKOVAČKOM
Pokraj moga sela malenoga Kakva ljepota data od Boga To gorsko pod nebom oko Osamljeno usred guste zelen' šume... O pobro moj To treba udahnuti, osjetiti - Riječima, to se ne razumije... Oaza mira, oaza sreće A sve vrvi od života... Raj za 'tice - raj za ribe Raj je duši ta divota
Ljudi gorštaci vole i poštuju Svetinje - preci što su ostavili - Blizu tuj Ilindan se slavi! Kada ga sunce ljetno obasja Suza u oku od radosti zasja Da ispunim želju srcu djevojačkom Ljubiću je na prel'jepom Jezeru Petkovačkom... O moj pobro Ođe su i djevojke Za udaju koje traže momke | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 2/11/2010, 21:08 | |
| BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA
Noć se već uveliko uvukla u kuće. Kazaljka na satu otkucavala je deset sati. ''Još jedan sat u nizu'', čulo se u sobi. ''Odoše... Jedan za drugim, sati pusti'', prekinu se tišina u sobi. To je jedan čovjek, koji nije mogao da nađe svoga mira u noćoj tišini, na glas razmišljao. Već noćima nije mogao oka da sklopi, razmišljajući o sutrašnjem datumu. O datumu, koi je ostao duboko urezan u njegovim sjećanjima, kao kada gorštak svojom sjekirom ureže sjećanje u panj. I dokle gođ taj panj bude trajao, taj urez trajaće s' njim. Tako i taj čovjek svoj rez ima, svoj usijek. A, Boro... Boro mu je ime...
Septembar je mjesec bio... Dok se rana jesen nazirala na pragu rodnoga sela, on je neđe na prostranstvima Lunjevače, sa svojim najboljim drugom, u rovu dijelio, i dobro i zlo... Gledao je prema vrhovima Lunjevače, a sanjao svoju Kozaru... Divio se mirisu planinske trave, osjećao svoje rodne livade... Slušao pjesmu lunjevačkih gorštaka, čuo ojkaču svojih Kozarčana... Toliko se bio udubio u spokoju ove čudnovate planine, da nije ni čuo da ga drug doziva. ''Šta je sa tobom baja? Ođe si, a k'o i da n'jesi... Zovem te već dobrije' pet minuta!'' ''Jesi l' dobar?'', zapita ga drug, brat jegov kojeg nije imao. ''Ma evo me, bajane moj!'' ''Dade se ja u neko razmišljanje'', reče to i blago se osmijehnu. ''Nemoj ti razmišljati, mlade ti neđelje!'', poče ga baja zafrkavati. ''Znadeš da vavje' neki belaj nastane kada razmišljaš...'' ''Ajme meni, ti se naš'o da mi predavanje držiš!'', kroz osmijeh reče čovjek. ''Ma, ko ti je vazda leđa čuv'o, ako ja n'jesam...''I krenu pošalica... Spominjaše sve, svoje mladalačke zgode i nezgode, prvo pijanstvo, ko je prvi curi poljubac ukrao, prve momačke kavge,...
U to zlo vrijeme, u to nevrijeme rata, dva bezbrižna mladića, ni slutili nisu, da je Krajina izdata, da se većina vojske već povlačila prema sjevernim dijelovima Krajine, prema Petrovcu i Ključu, i dalje, prema Prijedoru i Banja Luci... Da su u toj planini, u rovu bili ostaviti sami sebi, i sudnjemu danu... Nisu znali! Nisu!
''Je l' ona baja, neko iđe prema nama?'', upita bajan. ''Boga mi, iđe! Vataj se puške, majčin sine, oklen znamo je l' naš il' je njini?'', odgovari Boro. Bio je to naš vojnik, vidjelo se po uniformi kada je prišao bliže. ''Stoj druže!'', viknu Boro kada se vojnik približio. ''Kak'e tebe vile gone, đe goniš?''... ''Pa zar vi ne znate?! Bjež'te ljudi, dok je još glava na ramenu!, viknu vojnik znatno uznemiren. ''Krajina je prodata!'', ''Eno, sva vojska se povlači prema Grmeču i Manjači!'', reče vojnik. ''Kren'o i ja prema Krupoj, da vamiliju skupim, pa đe nas Bog zaustavi...''. ''Ovo, na dobro izać' neće...'', reče to i ubrzanim korakom produži dalje. ''Šta zbori ovaj?'', reče bajan u čudu. ''Kako, Krajina pala, prodata...''. ''Pa ođe kraj nas, ni muva proći ne mere!'' ''Da ovaj nije lud? Da nije pijan? Da mu rakija nije um poremetila?'', u čudu je sam sebi pitanja postavljao, i duboko gledao u Boru, k'o da Boro sve odgovore zna. Al' ni Boro odgovora nije imao. I on je, u nevjerici gledao svoga bajana. ''Sačekaćemo bajane, javiće nam naši, ako je povlačenje u pitanju...'', reče Boro. ''Ne sekiraj se ti meni ništa, pa ko ti vavje leđa čuva, ako ja ne...'', probaše Boro da prebaci na šalu, a, u glavi su mu još uvijek odzvanjale riječi vojnika koji je hitao svome kraju.
Prošlo je nekih sat vremena, kad odjednom, nedaleko od njih, poče granatiranje. Skočiše, i Boro i bajan. Pogledaše se... Nijedan riječi da progovori. ''Šta je ovo Boro, jesu li to njini linjju probili...'', upita bajan. ''Sve mi liči da jesu.'', odgovori Boro. ''Šta ćemo?'' ''Da skoknemo do one udole, tamo ima naših, možda oni znadu više.'' ''Ajmo, pobro moj.'', začu se bajan. ''Ovo na dobro ne miriše...'' ''Možda je onaj vojnik bio u pravu''...
I krenuše do udole, još uvijek ne vjerujući, da je moguće da je Krajina pala... | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 2/11/2010, 21:12 | |
| BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA (nastavak)
Tišinu u sobi remetila je samo jedna mala kazaljka, koja, kao da je neđe žurila. Društvo joj je pravio Boro, svojim, ponekad i naglas izrečenim razmišljanjima. Palio je cigaru i tonuo sve dublje u svoja sjećanja. U ne tako davno prošlost... U ranu jesen... U Krajinu...
Već je sumrak počeo da prekriva bijeli dan kada su stigli do udole. Zatekli su samo nekoliko vojnika, sumornih lica... Na svakom se od njih moglo vidjeti razočarenje... Ogromno razočarenje... Najveće! Bili su to naši seljaci, gorštaci, koji su navikli na težak život i borbu.
Priš'o im je Boro i svojim gromoglasnim glasom rekao: ''Zdravo ljudi! Pomaže Bog!'' ''Zdravo!'', oglasiše se ljudi uglas. ''Bog ti pomog'o!'' ''Šta se ljudi ovo dešava?'', upita Boro, ''Sretosmo jednoga Krupljanina, koji nam reče da samo izdati, da su nam Kajinu prodali...'' ''Gore u strani...'', poče Boro da objašnjava i rukom da pokazuje na pravac kojeg su došli bajan i on, ''...i granatiranje poče, izgleda da su njini naše linije probili, a našije' nema niđe...'' ''Ne miriše ovo na dobro nikako! ''Nami je još jutros stigla naredba da se moramo povući...'', oglasi se jedan brko. ''Eno, i glavnina našije' se već povukla prema Petrovcu i Ključu, a vi ako 'oćete možete sa nama, doklen vam paše...'' ''A, narod?'' ''Šta je sa narodom'', oglasi se bajan. ''Nećemo ga valjda prepustiti dušmanima, na milost i nemilost...'' ''Narod se već povlači ispred vojske, a i vojnici što su sa ovije' terena, otišli su po svoje vamilije...'' ''Pa, kako to da preko noći sve pa'ne, pa n'jesmo ni metka pošteno opalili, a predajemo im naša ognjišta k'o da misirače predajemo, a, ne đedovinu...'', upita ijope' bajan. ''A, šta da ti velim sinko...'', oglasi se brko. Bio je to čovjek, po izgledu, već u kasnim pedesetim godinama. ''Neka je glava na ramenu živa, i da su nam djeca i vamilije žive i zdrave, a, za ostalo...'' ''...pitaj der ove ozgo, ove naše glavonje, šta to od nas učinješe.''
Boro je sjedio sa strane, na jednom kamenu. Zamišljen... Nije znao šta da kaže više. Svakave su mu se misli po glavi vrzmale. Nije mogao da vjeruje da je sve ovo istina. Nije mogao da prihvati to nikako. ...nije ni želio da prihvati! ''Šta ćemo Boro?'', prekide ga bajan u tom njegovom razmišljanju. ''Ne znam! Ne znam, bajane moj...'', odgovori Boro. ''N'jesam pametan šta da radimo. Narediše nam da se povlačimo. Đe? Šta? Kako? Kuda'' ''Pa mi n'jesmo ni znali da je povlačenje u pitanju... Kol'ko je tek našije' drugova i saboraca koji i ne znaju da je povlačenje počelo...'', poče Boro sve ljuće da govori...
Obojica su sjedila i ništa više nisu govorila. A, šta se više i imalo kazati. Ostavljeni od glavešina, od političara... Oni, vrijedni i pošteni ljudi, seljaci, gorštaci... Koji nikada nikome zla mislili nisu, svakoga k'o brata rođena dočekivali. Životu se radovali... A, sad ovdje ostavljeni, k'o i da nisu ljudi.
''Ljudi, mi treba da krenemo! Naredba nam je tak'a!'', reče im brko prilazeći. ''Morete sa nami, ima mjesta...'' ''Do vraga i naredba!'', osu Boro. ''Doklen ćemo mi seljaci, k'o blago da slušamo... ...i da slušamo!'' Bajan ga je netremice gledao. ''Ajmo bajane, nema nam druge...'' ''Da makar i mi stignemo da naše vamilije obiđemo... Da vidimo, šta ćemo i kako ćemo...'', reče Boro.
Povorka se pripremala za polazak prema Grmeču. | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 2/11/2010, 21:13 | |
| BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA (nastavak)
Noć... Tišina... I jedan čovjek u njoj. Sam sa svojim mislima. Ni otkucaji kazaljke zidnoga sata nisu ga mogli poremetiti. Iako su se već nazirali prvi znaci nadolazeće zore, ni oni nisu mogli omesti Boru, da i dalje svojim mislima putuje po Krajini.
Nepregledna kolona vozila kretala se podno Klekovače put Oštrelja. Činilo se izdaleka da je ta kolona jedna velika i bekrajna staza tuge... Krajine i njene djece, sokolova njenih. Boro i bajan sjedili su jedan kraj drugog i dijeli cigaru k'o komad kruva. ''Još zeru pa stižemo na Oštrelj'', prekide tišinu bajan, ''Kakva li je to prije rata bila zračna banja i skijalište... Ma, pravi mali raj!'' ''Znadem, bajane moj...'', odgovori Boro. ''Puni smo prirodnih ljepota, a, da toga n'jesmo ni svjesni...'' ''Ne zna se đe je l'jepše, je l' to ođe na Oštrelju, na Šatoru, Grmeču, Manjači... ...il' na našoj Kozari...'', dade se Boro u opisivanje krajiških ljepota. ''A, tek rijeke naše...'', nadoveza se bajan, ''I to su pravi mali biseri...'' ''Proklet bio i rat, i onaj koji nam ga nametnu...'', ote se bajanu. Boro ga je samo njemo pogledao. Ništa nije rekao. Dijelili su isto mišljenje. ''Eno ga Petrovac u dolini...'', pokaza Boro rukom. ''I Grmeč u svoj svojoj veličini!'' Bajan je samo potvrdno klimao glavom. ''Jesam li ti ja, bajane, kaziva kako su tvoj i moj đed zajedno šarali Grmečom za vrijeme zimske ofanzive?'' ''Taman prebrodili ofanzivu na Kozari, sačuvali živu glavu, dođoše na Grmeč, kad 'no ista pjesma...'' ''K'o, ti i ja sade, buraz...'', reče bajan potapšavši Boru po ramenu. ''Sve mi je to đed pokojni kaziva...''
''Momci, evo nas, stižemo u Petrovac!'', javi se onaj brko sa kojim su bili u udoli. ''Ne znam doklen vi iđete, al' mi moramo u Sanu, pa na Manjaču.'' ''Mi ćemo prema Novom!'', odgovori Boro. ''Kuda će te vi, preko Ključa il' kroz Grmeč na Lušci Palanku?'' ''Kroz Grmeč druže!'', potvdi Boro. ''E, ondak nas ostavite u Palanci, pa ćemo mi preko Japre, svojima...'', reče Boro. ''Ako ne nađemo svoju brigadu, javićemo se našima u Novi, pa ćemo viđeti đe će nas bacati...''. ''Važi Boro, nema nam druge...'', odobravao je bajan.
Prolazila je kolona Krajišnika kroz Petrovac. Polako se kretala prema Smoljani i Krnjoj Jeli... Preko Baraka probijala se kroz gustu grmečku šumu prema Korčanici. Da! Prema poznatoj i junačkoj Korčanici, đe su oba đeda ovih gordih mladića, ratovali i boravili za vrijeme prošlog rata. Odzvaljala je samo huka motora grmečkim stranama i uvalama, a šuma ni glasa da pusti. ...k'o da je i ona predosjećala da se nešto sprema. ''Još malo, i stižemo u Lušci Palanku...'', oglasi se brko. ''Evo je, bajane, Lušci Palanka!'', javi se Boro. ''Ovo je nekada sa našom Knežicom bila najveća pijaca...'' ''Knežica pod Kozarom, Lušci Palanka pod Grmečom...'' ''Jeste Boro! I sam sam dolazio 'vamo...'', odgovori bajan.
''Pa, mili moji momci, sretno vam bilo!'', pozdravi ih brko. ''Hvala rode!'', odgovoriše obojica, u isto vrijeme. ''I vama sretno bilo, ljudi!'', reče Boro. ''Valjda će sve na dobro izać'!'', nadoveza se bajan. ''Nadajmo se da 'oće, momci... Čuvajte se!'' ''I vi se čuvajte! Te svako dobro!'', otpozdravljala su dva nerazdvojna druga. Krenuli su poznatim putevima prema Novom. Prolazili su poznata sela, zaseoke i staze. Pratili tok Japre, sve do Sane. Tu odlučiše da će se prvo javiti svojima u Novi.
Stigli su u Novi, u predvečerje. Javili se svojima. I čekali raspored. Svratiše i u jednu od novljanskih kafana. Bila je puna vojske, koja je, kao i oni stigla sa raznih strana. Sjeli su i po piće dva popili. '''oćemo li do sela bajane?'', upita Boro. '''oćemo Boro brate, samo da čujemo đe će nas rasporediti'', odgovori bajan. I nisu dugo čekali. Stigla je vijest, da se ide prema Sanskom Mostu. ''Ajmo Boro do sela! Sade znademo đe ćemo!'', reče bajan. ''Ajmo, bajane moj! Ko zna, kade ćemo ijope' do sela...'', odgovori Boro zamišljena pogleda.
Dok su riječi ojkače parale nebo, dva su druga krenula prema rodnoj Kozari.
(nastaviće se) | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 2/11/2010, 21:14 | |
| BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA (nastavak)
Osvanulo je jutro na osunčanim obroncima Kozare. Čuo se cvkut razigranih 'tica... Šum šume, žubor potoka... Pomislio bi čovjek, k'o i da nije rat kleti, da svuda mir vlada. Boro je sjedio ispred kuće i sa ocem ispijao jutarnju kavicu.
''Da ponesem rakije? 'oćemo li po jednu sine, da nazdraviš sa ćaćom...'', upita otac. '''oćemo ćaća, kako da ne nazdravim s' tobom'', odgovori Boro. ''Sjedi, ja ću donijeti, ko je kome ođe otac, ti meni il' ja tebi...'', reče i blago se osmijehnu. Ispijali su otac i Boro po rakijicu, pričali o svemu i svačemu. Oca je interesovalo, kakvo je stanje na liniji, viđa li koga iz sela. A, Boru... Boru je interesovalo šta ima novo u selu, čuje li šta o njegovim drugovima, da li je sa familijom sve u redu... Mati je počela da postavlja sto, da svi zajedno doručkuju, k'o nekada... Psovala je rakiju, smješkajući se, sina gladila svojim izmučenim seljačkim rukama. ''Je l' se čuvaš sine tamo?'', pitala je zabrinuta mati. ''Imaš li štogođ pojesti, n'jesi li majci gladan?'' ''Đe budeš, u planinama...'' ''Ajme majci tvojoj, je l' ti zima...'' ''Da majka spremi priglavaka da poneseš, da se pri ruci nađu...'' ''Sad će majka'', i krenu da donese priglavke. ''Sjedi majo!'', reče Boro. ''Sjedi ođe sa nami...'' ''Sve je u redu, nemoj da se sekiraš ništa...'', reče to, ustade i poljubi je u čelo. Gledao je Boru svoju mater. Gledao je tu ženu, izmučenu od seljačkog, gorštačkog života. Planina ju je očvrsnula, kožu naborala, al' u njedrima se nalazila ona meka i dobra duša, kojoj ni planinska zima nije ništa mogla.
Gledao je Boro svoje roditelje. Gledao je svoje ognjište rodno. Gledao je, i očima i dušom... Promatrajući svoju đedovinu, pogleda i prema šumi. Upravo sa te strane nailazio je bajan. Njegov bajan i drug nerazdvojni. Mahao mu je bajan, k'o nekada kada su momci bili, pa se na igranke spremali. Nasmiješi se i Boro. Te povika: ''Pa đe si ti bajane moj...'' ''Ajd' da po jednu popijemo!'' Prilazeći, odgovori bajan: ''Valja se! Što jes', jes', rakija se nikada ne odbija, a, đe još od moga baje...'' Sjedili su još neko vrijeme. Razgovarali. ...al' bližilo se vrijeme polaska. ''Bajane moj, 'oćemo li... Vrijeme je!'' ''Vrijeme je bajane moj.'', rekavši to, pogleda prema vrhovima Kozare. ...koja je k'o zna koji put tužno svoju djecu ispraćala.
Pozdravivši se sa svojim roditeljima, okači Boru svoju pušku na rame, nakrivi kapu i pridruži se bajanu, koji ga je čekao kraj kapije. Zagrlivši bajana, okrenuše se obojica, mahnuše rukama i zapjevaši ojkaču, krenuše stazama djetinjstva... ''Čuvaj ih Gospode Bože!'', reče otac, dok su mu se dvije suze kotrljale niz lice. Majka ništa nije mogla od tuge da da prozbori, ko da joj knedla u grlu stajala, dok je suza suzu stizala. Samo je tiho u sebi ponavljla: ''Sačuvaj ih Gospode mili, neka se živi i zdravi kući vrate...''
Stigavši u Novi Grad, zatekli su grad pun vojnika koji su odlazili na svoja odredišta. ''Mi ćemo ijope' pod Grmeč'', reče bajan. ''Pod Grmeč, pobro moj!'', odgovori bajan. Orila se ojkača gradom, kod parka se i kolo kozaračko razvilo. Igrali su i pjevali! ...i sinovi i očevi! Pronosila se pjesma u ovom kraju uvijek... Na vjenčanjima, krštenjima, slavama, pa i pred krvave bitke. Takvi su Krajišnici... Sa pjesmom se rađaju, sa pjesmom žive, sa pjesmom i umiru...
(nastaviće se) | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 2/11/2010, 21:15 | |
| BORO I BAJAN, JEDNA PRIČA (nastavak)
Već je zora uveliko na prozor pokucala, dok je Boro i dalje sam sa svojim mislima sjedio. Bila je to borba ogorčenosti, vjere, ljutnje... Da li je bilo i praštanja. Razmišljao je Boro. Šta i kako dalje? Vjera nas naša pravoslavna uči praštanju. Svi smo mi ljudi... ''Jesmo li?!'', pitao je sebe glasno, a pogled mu je stao na ikoni njegove krsne slave. Lomio se Boro sa pitanjima, na koje je sebi trebao da da odgovor. ''Praštanje... Da! Al' zaborav... Nikada!'' ''Dosta smo mi zaboravljali! I previše!''
Kretala se kolona Krajišnika prema Sani i sanskim varošicama. Kretala su braća Kozarčani svoj braći Grmečlijama. Kao i u istoriji, toliko put do sad, braća su uvijek jedna drugoj u pomoć dolazila. Grmilo je, i na Grmeču, i u Podgrmeču. Al' nije to bila grmljavina... To su braća Grmečlije pravile odstupnicu svojim porodicama... ...djeci, ženama, roditeljima. Vidjela se na licima vojnika, ljutnja i srdžba... Zar opet treba da srpska nejač strada? Dokle više? Dokle? I Boro je bio među tim vojnicima, zajedno sa svojim bajanom. ''Ijope' se cesta petrovačka ponavlja... Ijope' po narodu, po sirotinji, po nejači... Ijope'!'', izusti Boro. Bajan ga je samo pogledao. Ništa nije morao da kaže. Njegov pogled je sve govorio. Razumio je svoga druga nerazdvojnog.
Stigavši u Sanu, bili su raspoređeni svaki na svojim položajima. Vladala je neizvjesnost. Sa jedne strane Srbi Krajišnici, a sa druge strane srpski vjekovni dušmani, koje su Srbi čak i braćom zvali! I ostala svjetska klika koja se dosad u više navrata otvoreno stavljala na stranu ubicama srpske nejači. Narod krajiških sela spašavao je živu glavu. Stezalo se Bori srce gledajući svoje sunarodnjake kako se pate u ovom vihoru rata. Stezlo mu se oko duše, a ma srce kao da mu je tažak kamen pritiskao. Rastao je u njemu bijes. ''Vamo udarite, protuve jedne! A, ne na goloruki narod'', odjeknule se Borine riječi šumom. ''Slušajte šta vam moj baja veli... Vamo! Vamo udarajte!'', nadoda bajan. Čuli su se grlati glasovi ovih vojnika, djece i očeva istih ovakvih paćenika koji su svoje gole živote spašavali...
Razvila se borba. Čula se pucnjava svuda uokolo. Gorio je Grmeč! Gorila su srpska sela Krajine... Promatrajući Krajinu krvavu u tom času, i vili krajiškoj srce bi se raspuklo od tuge... Djeca njena borila su se hrabro. Duh predaka, tinjao je kao velika vatra u njihovim grudima. Polagali su svoje živote na braniku otadžbine, a da nisu nu znali da ih je vrh te iste otadžbine, ostavio... ''Al' su navrli baja, a...'', začuo se bajan. ''Navrli, Boga mi, navrli...'' ''Al' i mi se nedamo, je l' tako bajane moj''. ''Tako je baja, ođe proći neće! Dok sam ja živ, nedam ni metra!''
''Samo ti glavu čuvaj, a ja ću ti leđa čuvati buraz, k'o vavje' dosad... Je l' dogovoreno?'', upita sa zabrinutim smješkom Boro. ''Ma, dok mi ti Boro, leđa čuvaš, more ih još stotinu da navali ođe...'', odgovara bajan. Začu se prasak nedaleko od Bore i bajana. Od dima se ništa vidjelo nije. Muk i tišina, rekao bi čovjek. Ali, nisu to bili muk i tišina, već od praska Boro zagluvi. Gledao je prema polođaju gdje se bajan nalazio. Nije ga vidio. ''Bajane!'' O, bajane!'', vikao je Boro. ''Javi se, bajane moj!'' Bajan se nije javljao. Nema odgovora. Bajan je ležao smrtno ranjen na svom položaju. Boro je krenuo prema bajanu. Prilazeći njegovom položaju odjeknu još jedan prasak. Pade i Boro pored bajana. Iako malo ošamućen, uspio je prići bajanu. Uzalud je Boro grlio i podizao svog druga. Nije progovorio. Niz Borino lice krenule su dvije ogromne suze. ''Bajane moj, brate mili...'', grlio je Boro bajana i glasno jecao.''...brate mili!'' ''A, ja sam ti trebao čuvati leđa, bajane moj... K'o i toliko puta do sad...''
Pronijela se vijest, povlačenje! Sanski Most je pao! Sana je pala! Grmeč je pao! Ova je vijest teško pogodila sve vojnike na liniji. ''Kako pao?'', vikali su jedni ''Izdaja braćo!'', vikali su drugi... Boro je i dalje grlio bajana i jecao nad njegovim beživotnim tijelom. ''E, ako se moramo povući, tebe bajane neću ostaviti ovim bezdušnim zvijerima...'', reče Boro. ''Makar i sam pogin'o ođe, nedam te brate moj!'' Prebacio je Boro bajana preko svojih leđa. Prolazio je šumoma i livadama. Rizikujući i svoj život, nije dao da tijelo njegovog bajana ostane na Grmeču, da mu grob ostane neobilježen. Nosio ga je Boro sve do obronaka njihove Kozare. ...do njihovog rodnog sela. Sahranio je Boro svoga druga nerazdvojnog, brata svoga... Svoga bajana. Plakao je Boro... Plakalo je selo... Plakala je Kozara... Još se jedna svijeća mladosti ugasila...
Ustao je Boro i pogasio cigaru. Prišao je ikoni njegove krsne slave. Prekrstio se, Bogu pomolio i svijeću voštanicu u ruke uzeo. Nagrnuo je jaknu i krenuo put seoskog groblja. A, svijeću koju je ponio, namijenio je svome bajanu, drugu svome nerazdvojnom... Svih ovih godina, nije dao da uspomena na najboljeg druga prekrije prašina zaborava. I dok je živ, to se desiti neće...
(kraj) | |
| | | Kule V.I.P
Broj poruka : 781 Points : 200001572 Reputation : 12 Datum upisa : 07.02.2009 Lokacija : Novi Sad
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 3/11/2010, 21:38 | |
| Odlicno! Ako je ovo tvoje delo, mogao bi ti to sve u jednu zbirku, pa u knjigu :) | |
| | | Vukašin Član
Broj poruka : 15 Points : 22 Reputation : 0 Datum upisa : 31.10.2010 Lokacija : ...u brdima više Novog Grada
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 4/11/2010, 21:23 | |
| Jeste, Kule, ja sam autor gore navedenog. Ako Bog da, na proljeće, izlazi knjiga.
Svako dobro! | |
| | | Kule V.I.P
Broj poruka : 781 Points : 200001572 Reputation : 12 Datum upisa : 07.02.2009 Lokacija : Novi Sad
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina 5/11/2010, 21:16 | |
| Nadajmo se tome, bitno je samo da imaš inspiracije i da ne prestaješ... | |
| | | Sponsored content
| Naslov: Re: Dvorcafe-u od Vukašina | |
| |
| | | | Dvorcafe-u od Vukašina | |
|
Similar topics | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| |