Priče Srbe Peuljanca

PREUZETO SA: KRAJIŠKI KUTAK

U KOČIJI SVETOG ILIJE...NA POČETKU DUGA ŠARENIH...U SRCU OBIČNOG ČOVJEKA....

¨ Ima li vode, stara ? ¨
¨ Ma ima, ti ćeš se opet kupati, a ? ¨
¨ Čudo jedno da ima...znači to tako ide, svako jutro na po' tri sata pa vam isključe...ma da, naravno da ću se kupati... ¨
¨ Nemoj prati kosu, 'ladno je danas, a i ići ćeš gore...¨
¨ Dobro, dobro, važi...¨

Svejedno je oprao i kosu.
Pa ta nije svake godine Ilindan na pragu, pa ta ne ide svake godine na Šator planinu da uhvati onaj jednostavni, prosti, mili zvuk vjetra koji se provlačio kroz lišće drveća kradom, baš onako kako se on prokradao kroz život...tajno, kao sjena...mada su mislili da onako golemi orasi moraju na svaki vjetrić odgovoriti nekim snažnim otporom...
Spavao je na mjestu gdje mu je otac umro...u dnevnoj sobi, tamo gdje je pokojnik nekada nasmijan dočekivao goste, nekako mu je bilo lakše da tu zaspi, ako je uopšte spavao, tamo, gdje mu je Otac otišao u Carska Naselja, neg' tamo, o onoj nekakoj sobetini, 'oklen je odnešen na groblje, već mrtav, okupan i okađen...u toj sobi mira nije znao naći...ali u ovoj, đe mu je otac umro, tamo je nekako mogao i on sklopiti oči...bar na tren...zašto, to ni on nije znao...
I morao se okupati od svega...od mirisa groblja, svijeća i cvijeća, od kletvi dušmana koje su stizale i njega i njegove, od zla i mrskog mirisa koji se i dalje, i nakon tolikih godina širio kroz te njegove svete krajeve...

Slutio je s radošću u duši da sada ipak nailaze srećniji dani, da će sada napokon ponovo osjetiti sve one tajne, čarolije i radosti koje ovi prostori pružaju ljudima bez obzira šta im radili.
Koliko god se trudili, ma šta pokušali, nikada nisu i neće pokoriti ove krajeve i ove ljude, ne postoji to oružje koje može izbrisati Krajiške duše, dobroćudnost ljudi, gostoprimstvo, smijeh ispod starih oraha, noći pored kazana u kojima se pekla rakija i uz koje su se prepričavale životne dogodovštine, i one koje su se desile i one koje nisu, dušu ljudi koji su imali samo jedan jedini cilj u životu – da se rode, žive i polako se otisnu u Carstvo Nebesko na samo jednom mjestu – na svom kućnom pragu.
Ne postoji, makar se ono zvalo i atomska bomba...

Veselo je uletio u primaću sobu i u trku zgrabio malog plavog anđela i vrtio se sa njom u krug...da li postoji išta na svijetu što može zamjeniti ovu sreću ?
Majka je kuvala kafu na starinskom šporetu, podložila je zera vatru, jer je eto, kao ledeno, a u njimu je vladala toplota koju nije odavno, odavno osjetio. Seja je spokojno sjedila na kauču, slušala muziku i s blagim osmjehom posmatrala brata kako se veseli s njenom kćerkicom, a zet se spremao i lickao da pođu na veselje, pjesmu i radost na Šatoru.

¨ Oj, zete, 'oće li to već jednom, šta se ti toliko lickaš, koliko ja vidim ti već imaš ženu, neš ' se valjda dvaput ženiti majku mu ? I usput, kako ću ja se ja nekoj uspjeti udvarati pored tebe tako lijepog ? ¨ - zadirkivao ga je kroz smijeh.
¨ E moj šura, da ti samo znaš kako je ovo meni mrsko raditi, nisu brate za mene češljevi i parfemi, za me je sikira i šuma, ali eto, ' ajd da ne bi narod rekao kako nisam ljepši od tebe ¨ ' uzvrati mu ovaj istim tonom.
¨ Uh, jesmo zeznuti, zete...¨
¨ Spuštaj me ujko, vrti mi se u glavi... ¨ - reče mala koju je još uvijek u zanosu vrtio kroz dnevni boravak.
¨ Ajme meni, jesam bezobrazan, 'ajd me tuci...¨
Umjesto da ga udari, anđeo ga poljubi u obraz i samo ga malo ugrize za nos...

Pijevac je veselo kukurikao negdje u dnu dvorišta...

~ ~ ~

Vozili su se prema Šatoru u istom onom rasklimanom kombiju koji je brundao i napirao se da savlada uzbrdice, prijeteći da će se možda i zaustaviti, ali se on osjećao kao da sjedi u kočiji Svetog Ilije, koji je ionako baš tih dana hodao njihovim šarenim livadama i ubirao zlatno cvijeće a svoje gromove spremio negdje u zapećak za neke kasnije dane, nije htio da ljudima kvari veselje...duboko u sebi mu se zahvaljivao što je rastjerao oblake i dozvolio da im sunce grije duše, usput se pitajući što li stara podloži vatru...nije valjda da joj je i sada hladno oko duše...
Predjeli su promicali ispred njegovih očiju, predjeli koje nije tako dugo vidio...ali i opet je vidio tragove zla, razrušene kuće i pojate i po ko zna koji put se pitao šta li su ti nepoznati tuđi ljudi tražili tu, pa bar po ovim zabačenim Krajiškim selima nije bilo ničega vrijednog osvajanja, ali izgleda da im onaj čije ime ljudi ne vole spominjati nije dao mira, pa su u nekoj slijepoj mržnji pošli rušiti sve što se srušiti moglo...
Odagnao je crne misli i upustio se u dug razgovor sa zetom, slušao o životu koji su vodili na ovim prostorima, o poslijeratnim teškoćama, o borbi koja neprestano traje da obnove život ovdje, o tvrdoglavosti i nepokorivosti da se vrate i još jednom opstanu na ovim prostorima, o rođenju kćerkice i neopisivoj radosti koju mu je donijela, o hrabrosti življenja...
¨A ti šura, šta ti tamo radiš, šta ima kod tebe ? ¨
Slegnuo je ramenima.
¨ I ja se pitam. Čekam da prođe. ¨
¨ Šta da prođe ? ¨
¨ Čekanje. Čekanje na sve ovo, da sjednem na neki kamen i zajedno sa Urošom posmatram sve ovo, zauvijek...¨
Zet se samo nasmijao.
¨ Dobar si, šura, dobar si...¨
¨ Pa, za konjske trke i nisam tako loš...'ajd bolan vozi, ne merem više čekati da izađem iz auta i vidim ima li koga poznatog tamo gore kod jezera...¨
¨ Ih, ima li koga poznatog...došao si baš u špicu sezone, sada su svi tu, vidjećeš sve koje ti srce želi, preko ljeta svi dođu...¨
¨ Sem onih kojih više nema... ¨ - pomislio je u sebi, ali mu to nije rekao, već se radosno nasmiješio zetu...

~ ~ ~

Konačno su pristigli na vrh planine i kada je izišao iz kombija, dah mu je stao od ljepote i divljenja. Zadnji put je bio ovdje još prije nego što su počela ona krvava vremena, ali nikada nije zaboravio kako je ovo izgledalo i uvijek je dio ovog neba nosio u svojoj duši. Prošao je sve i svašta, svakavih se predjela nagledao i divio raznoraznim prirodnim ljepotama, ali se ništa nije moglo usporediti sa ovim. Ovakva planina, ovakvo jezero,ovakva šuma, ovakvo nebo je postojalo samo ovdje, na vrhu Dinare i nigdje više na vascijelom svijetu...
Muzika je treštala na sve strane, dva velika šatora su bila postavljena blizu jezera, u jednom su gostovala ¨ Krajiška braća ¨ koji su uglavnom pjevali pjesme Baje malog Knindže ili šta već narod naruči, a u drugom čuvene ¨ Preldžije ¨ koji su i njega ne mali broj puta i rastužili i obradovali u tom dalekom svijetu, u svijetu koji nije znao za ovakve radosti, ma koliko blještao svojim neonskim rasvjetama...
Naroda je bilo u ogromnom broju, nije se mogao načuditi koliko se ljudi uspelo na planinu, zastave su vijorile svukuda, ljudi su pjevali, pili, šetali se planinom, slikali se i slikali te ljepote za dugo sjećanje...a među njima su se ipak šetali nekakvi smrknuti likovi u uniformama, međunarodna policija koja je pazila na ne bi slučajno došlo do nekakvog izgreda, ali je među njima bilo i ovih drugih tuđih, tih koji su došli na njegove prostore i nikako da odu svojim kućama i puste ih da jednom žive na miru...

¨ ' Ajmo na piće, šura, šta si se zakopao u mjestu...¨
¨ Samo ti sjedi, sad ću se ja vratiti, samo da odem dolje do jezera da se barem jednom umijem onom vodom...¨

Šetao je oko jezera, prolazio tuda kuda ga je nekada pokojni otac vodio za ručicu kao malo dijete, došao je i do izvora sa kojeg je izvirala najhladnija voda na svijetu bez obzira koliko toplo bilo, umivao se vodom iz jezera i zažalio što nije ponio kupaće da odmah skoči u to, za njega, sveto jezero...uspomene su ga preplavile po ko zna koji put...
Obišao je tako cijelo jezero, srećući i pozdravljajući svoje zemljake koje nije vidio i po desetak i više godina, zastajao, ljubio se s njima i rukovao, mnogi ga nisu prepoznali, vele da se izmjenio, da je postao drugačiji, nekako ćutljiviji, čudniji...
¨ Kao da mogu još čudniji biti...¨

I taman kada je pošao da se popne nazad do šatora, do zeta da popiju piće, sa uzbrdice se pomolila grupa momaka koje je još iz daljine čuo kako se smiju i vesele, ali je bio pomislio da se oni tako smiju samo u njegovim sjećanjima koje su mu strujale bićem i da to čuje negdje duboko u sebi, i kada ih je vidio da idu prema njemu, mislio je da stvarno sanja...

Sa njima je išao u školu, sa njima je sanjao prve dječačke snove, sa njima je dijelio i dobro i loše...nekada, ovdje na obroncima Dinare...

~ ~ ~

Dok je sunce polako zalazilo nad Šatorom, sjedio je ponovo sa svojom braćom pored jezera, ispijao pivo, obnavljali su uspomene iz mlađih dana, zgode i nezgode iz školskih klupa, gajbu su bili potopili u jezero da se brže ohladi a njegov najbolji drugar je svako malo uskakao u isto da pronađe gajbu i donese im još po koje piće, izigravao je ¨ podvodnog konobara ¨, sve uz njihov gromoglasan smijeh...
Šetali su se planinom, ubrali po jedan runolist, prirodno čudo koje je raslo samo tu i još na Julijskim Alpama i nigdje više na svijetu, ugledali su i čovječiju ribicu za koju se do prije nekoliko godina vjerovalo da postoji samo u Postojinskoj Jami, kad ono, ne lezi vraže, ona se sasvim čovječije osjećala i ovdje na Dinari...
¨ E moja braćo, da ću i ovo dočekati, mislio sam da se nikada više u životu neću ovako osjećati, da ću se sa vama veseliti i smijati, da ću vas opet nekada zagrliti...osjećam se kao da sam u nekoj Zoni Sumraka...¨
¨ Da, da, ali zato smo mi, kao što vole reći ovi naši stari za našu družinu, sumrak ove zone...vaje mi mimo svijeta¨ odgovori mu veselo njegov najbolji drugar, gospodin podvodni konobar...
¨ E nećemo ovaj put, ' ajmo sad na pečenje i na muziku...¨ - odgovori mu zagrlivši ga.

Uz neopisivo veselje i smijeh su sjedili u šatoru, nastavljali priče i druženje, slikali se nebrojeno puta, kao nekada u stara vremena, dok su im Preldžije pjevale ¨ To je ona žuta slika iz staroga novčanika, to je slika moje braće Krajišnika...¨
Često je pogledavao prema jezeru i izvoru na kojem ga je otac umivao...i sve se bojao da će se probuditi u svom krevetu u toj nekoj tuđini i da je sve ovo samo san...

Ali je znao da se može sanjati i otvorenih očiju...

Ponoć prođe i nastupi Ilindan, a njemu se učinilo da je Svemoćni raširio ruke iznad Krajine i sve ih zagrlio svojom toplom rukom...
Još koji sat pa će svanuti a onda će se spustiti sa planine u Crni Lug na sajam Svetog Ilije, da nastave ovu bajku...

Gledao je u veliki žuti mjesec iznad Šator planine i u more zviezda koje se mogu vidjeti ovako čisto samo sa ovog mjesta...i eto, bar jednom im nije zavidio što su slobodne i nesputane i osjećao je kako njihov srebrni sjaj prostrujava i kroz njega i mnogo puta te večeri je pomislio da su i on i svi njegovi ljudi oko njega iste te zvijezde, da blistaju punom snagom i da se njihov sjaj može nadaleko vidjeti, bez obzira na kojem kraju ove velike pozornice se čovjek nalazio...

Joža, Joža, debela ti koža

Ne znam ni sam kako bih ovo počeo pisati i šta će sve ispasti od ovoga, pišem bez cilja, bez ideje, samo onako, kako mi riječi nailaze…
Pišem opet s nekom sjetom u srcu, opet s nekom tugom u mislima…
Šta da radim, ja sam Sanjar, ja sam nostalgičar, ja sam patetičan i možda promašen slučaj, svejedno mi je više kojim će me epitetom nagraditi neko ko eto zna bolje od mene…
Neka zna, neka me psuje, neka mi kaže da sam ovakav – onakav…ja drugačiji ne mogu biti…

Prošao sam u životu čini mi se sve što se moglo proći jedino eto nemam djecu i nisam se nikada “ ubo “ iglom u venu, mada sam nažalost i to često gledao rođenim očima, a sve ostalo…ja ne znam šta bi to život mogao ponuditi jednom običnom smrtniku a da ja to nisam već vidio i iskusio.
Vidio sam kako mi ruše snove, jedan za drugim kao da ih nikada nisam sanjao, kako mi spaljuju uspomene i kako ih vjetar raznosi po vječnim predjelima koje ipak ništa nije uspjelo srušiti…vječni su jer su moji, jer žive u meni, u mom srcu i bar su tu sigurni, čuvam ih u toj tvrđavi koja je neosvojiva za sve podmukle osvajače ovog svijeta…
A ne, bratijo moja, nemojte se zaletjati na ove zidine, njih ne možete srušiti…
Vidio sam i osjetio i neopisivu sreću koju sam osjećao nekada, prije tog crnog vihora koji je naišao i odnio sa sobom onog dječaka koji je nekada slobodnim ulicama šetao…
I o tome danas želim da pišem.

Eto, sinoć ležimo moja draga i ja onako ispruženi na kaučevima, pošto smo nakon ne znam koliko vremena iznajmili neki naš film da pogledamo…pomislili smo da nebi bilo loše da se malo nasmijemo, da se opustimo, da pobjegnemo malo od Hollywooda, da se podsjetimo naših glumaca i “ fora “ iz naših filmova…
I izbor nam je pao na naš legendarni film, koji eto oboje nismo pogledali još iz vremena srednje škole – “ Otac na službenom putu “, i odatle i naziv za ovu priču, jedan od citata iz njega, da ne bih upotrijebio onaj mnogo poznatiji..” Malik, Malik na govno si nalik …”

Iskreno rečeno, ja sam bio totalno zaboravio radnju filma, samo sam se nekih scena sjećao kao kroz maglu tako da mi je sinoć bilo kao da ga prvi put gledam…I gledao sam ga kroz smijeh ali i kroz suze…
Podsjetio me je na sve ono što sam nekada bio, šta sam doživljavao, kako sam i ja nedeljom sjedio uz radio i slušao prenose fudbalskih utakmica, i navijao za Hajduk…podsjetilo me na čuvenu utakmicu koju je Juga igrala s Bugarima pa Radanović dao go u poslednjoj sekundi, a čitav Poljud iz duše skandirao “ Jugoslavija, Jugoslavija..” kako sam s drugarima iz mog šora “ šutao lopte “ kad god je bilo prilike, kako sam se krišom iskradao iz kuće da se sastanem sa nekom djevojčicom, još tada kada me je bilo sramota priznati roditeljima ili čak drugarima da sam se uopšte zaljubio…
Podsjetio me na pisma koja sam pisao iz Armije i kako sam tada drugaru navodio stihove iz pjesme “ Drugog Načina “ – “ Pišem ti pismo stari, prijatelju moj…”
Na jeseni uz gitaru u rukama kada sam sjedio pod zlatnim nebom i pjevao iz srca i duše pjesme od Kazališta, Dugmeta, Filma, Azre, EKV, Pušenja…
Podsjetilo me na dan kada sam prvi put kupio majci cvijeće za rođendan i recitovao joj pjesmu od Branka Ćopića…
Na dane kada sam prvi put kupio “ Leviske “, onaj petsto – kec i kada sam se šepurio pred curicama u njima…
Na banjalučke ćevape i burek s jogurtom…
Na dane studiranja u Beogradu kada sam kao student mislio da je najpametnija glava svijeta upravo na mojim ramenima…
Na nekog narandžastog Fiću koji je tada kružio našim ulicama …
Na jedno izgubljeno kuče koje je samo lutalo gradom a ja uvijek nosio parče hljeba u džepu u nadi da ću ga ugledati i nahraniti bar na kratko vrijeme…
Na našeg lokalnog pjesnika koji je zamišljen išao ulicom po najvećem pljusku i izmišljao ko zna kakve predivne stihove koje sam poslije ponavljao ljudima koji nikada nisu čuli za Milu Balu…
Na jednu Katicu zbog čije kose sam proputovao stotine i stotine kilometara samo da je vidim kako igra s folklorom u kolu, mada ona nije ni znala da ja postojim…
Na jednog leptira kojeg sam nakratko držao u rukama pa mi poslije nestao po nepreglednim poljanama naših slobodnih djetinjstava…

Šta da kažem…meni je žao svega toga što se desilo. Što nikada više neću biti tako slobodan, čist i nevin…
Što nikada više neću viditi Miška mada smo se potukli nekoliko puta i nikada više nismo pričali poslije toga…
Što ne mogu reči više komšiji “ Dobro Jutro, komšija, `ajd skokni na kavu…”
Što moja djeca, ako ih ikada budem imao neće znati kako je to igrati se klikera i “ djize- blize “ i što nikada neće upasti kod komšije na imanje pa mu krasti trešnje sa drveća…
Što nikada neće nekome “ šaptati “ u školi ili prepisivati sa “ puškica “…
Što će im biti važnija neka igra na kompjuteru umjesto jedne lopte za koju smo zajednički skupljali pare da bi se uveče mogli sastati i igrati “ na male…”

Ne nipodoštavam ja nikoga niti zaboravljam. Znam šta se desilo i ko je svoje snove zamjenio humkom na nekom nepoznatom polju…ako iko zna o tome, ja znam…

Ali mi je eto žao…

I umjesto da se sinoć onako siti ismijemo i proveselimo, kada se završio film, dvoje umornih ljudi iz jedne bivše zemlje se samo nijemo pogledalo i otislo na počinak…da sanja o onim neprohodanim predjelima…

(PREUZETO SA: KRAJIŠKI KUTAK)