KORDUN je poznatiji kao izraz, naziv, nego kao tačno određeno geografsko područje, a i naziv „Kordunaš“ više se upotrebljava za narod nego za kraj.
Rječ je francuskog porjekla (Cordon) i znači : vrpica, niz, red. Kod Vuka te rjeci nema. A u Bakotićevu rječniku KORDUN znači redove vojnika koji zatvaraju prolaz. To je otprilike isto što i njemački izraz Truppenkette ili Sicherhhhhheitssperrlinie. U leksikonu „Minerva“ (Zagreb 1936), KORDUN je niz stražarnica na granici austrijske vojne krajine prema Turskoj, ali i nekadašnja hrvatska vojna krajina prema Bosni od Save do Dalmacije. U stvari niz stražarnica tekao je duž cjele krajine koja je u svom najvećem prostoru sezala sve do Bukovine, sadašnja Rusija, linijom Una-Sava-Dunav-Karpati.
Ovdje se odmah nameće pitanje zašto je sa tog čitavog rastegnutog područja samo jedan mali kraj dobio ime KORDUN? Taj je kraj srednji dio tzv. Gornje krajine (Lika s Krbavom,Kordun i Banija) koja se prostire između Dalmacije i Slavonije. Da bi se razumjelo zašto je upravo taj srednji dio danas poznat pod nazivom KORDUN, treba upoznati teren i zagledati njegovu prošlost. Stalalni niz stražarnica (cordon) moguće je postaviti tek ako se zna granica. A između Turske i Austrije to se jasno znalo tek poslije mira od 1699 godine, u stvari od početka XVIII vijeka.
Ranije je bilo gradova, posjednutih od strane austrijske ili turske vojske, a između njih pojas pustih područja, gdje nije bilo jasne granice. Ulogu graničnih stražarnica vršili su posjednuti gradovi, kule ili čardaci između njih. To je bilo najvažnije na otvorenom terenu. A baš takav je Kordun. Svuda duž krajine bilo je inače na granici ili visokih planina ili rijeka. Samo je ovdje bilo drugačije. Teren između visokih i rudnih dinarskih planina, između Kapele i Petrove gore, uleknut je kao neka široka presedlina.
Počinje na jugu od Une, prosječnom visinom od 350 m, pa se spusta prema Slunju i Karlovcu (Slunj 265, Veljun 250, Slunjska brda 200 m). To se zove Karlovacki kraš ili Slunjska ploča, iznad koje se uzdižu mjestimično viša brda – humovi ili kose. Izbrazdana je ta ploča dubokim dolinama rijeka: Korana 121 km, Mrežnica 59 km, Glina 93 km, a prošarana je kraškim vrtačama i dolovima. Područje ovakve strukture tla nastavlja se na jednu stranu u Bosnu, sve do nadomak Une, a na drugu stranu preko Dobre i Kupe do Bele krajine pod Gorjance. Južno od Korduna je Lika i Krbava, prirodna tvrđava između visokih dinarskih planina (Kapela, Plješivica i Velebit), zaokružena jos morem i dubokim rječnim dolinama (Zrmanja i Una). U tu se tvrđavu ne može ući nigdje sedlom nižim od 700 metara. S Korduna vodi put u Liku preko Plitvica.
Na jugo-istok od Korduna je Pounje i Bosanska krajina, teren gotovo isti kao Kordunaški. Istočno od Petrove gore, omeđena srednjom Glinom, Kupom, Savom i Unom, prostire se Banija, koja je s Kordunom vezana dolinom Gline. U toku NOB-a kotar Vrginmost bio je u sastavu Kordunaškog područja pa otud shvaćanje da i taj kraj pripada Kordunu, sve od Sjeničaka do srednje Gline. Na sjever je Pokuplje sa Karlovcom, a preko Kupe prirodni nastavak Kordunškog terena, Bela krajina. Prirodna je to pregrada prema Kranjskoj Gorjanci.
Na zapad je Podkaplesko područje i Kapela kao visoka prepreka prema Gorskon kotaru i Primorju. Pristup sa Korduna u Gorski kotar je dolinom Dobre. Kordun je uglavnom tvrdi teren, ne odviše šumovit niti gorovit, ni mocvaran niti ispresjecan velikim rjekama. Izgleda da je Kordun baš zbog ovog svog položaja, kao prolazno i spojno područje, imao posebnu ulogu u prošlosti. Tu je kod Gvozda (Kapela) slomljen otpor hrvatskog kralja Petra Svačića, uniji sa Mađarima. Hrvatska će poslije preko 800 godina (1102-1918) provesti u zajednici sa Ugarskom. Tu na Cetinu, biraju Hrvati 1527. godine g. Ferdinanda za kralja, pa će Habzburgovci blizu 400 godina (1727-1918) vladati Hrvatskom.
Tu su se Turci zabili kao klin prema prema Kranjskoj i gotovo presjekli Hrvatsku, ustvari odvojili Primorje od Posavine. To je područje kao prvo bilo uzeto u sastav Vojne krajine. Što je najvažnije, ovo područje bilo je Turcima najpogodniji most za provalu iz Bosne duboko u austrijske zemlje: Kranjsku, Korušku, Goričku i Istru, sve do Furlanije u Italiji. Glavni pravac turskih provala išao je mimo Slunja, a otud ili na Skrad, Zvečaj, Ribnik i Metliku, ili na Tounj i Belu krajinu. Na Kordunškim rjekama znalo se gdje su gazovi, mlinske brane i pragovi, pogodni za prelazak. Najvažniji su na Korani kod Kremena, istočno od Slunja, a važni su i oni na Mrežnici.
Tako je Kordun za Turke bio kao neke vratnice za prelaz s Balkana u Evropu. Zato se ovdje najviše upotrebljavao naziv „Kordun“, naročito u XVIII vjeku kada ima dosta izvještaja o borbama na Cordonslinie, kad se govori o Cordonskreig, pa i o Cordon uopšte. Tada je naziv prešao i na teren duboko iza same granične linije, sve do nekadašnje najsjevernije turske granice na Slunjskim brdima. U zemljopisnim knjigama naziv „Kordun“ nigdje se ne upotrebljava za područje. Danas se može kazati što je Kordun. (Novi Atlas Jugoslavije 1961, mapa 7, pravilno je označio Kordun). Kordun počinje od Slunjskih brda nedaleko na jug od Karlovca pa ide do Bosne. Na istok je međa Petrova gora, a na zapad područje Mrežnice s Trzićem. Potkapelski kraj od Jesenice i Plaškog, preko Modruša i Ogulina pa do Gomirja i Srpskih Moravica- nije više Kordun, ali nije ni Gorski kotar, a niti Lika.
Kraće bi se moglo reći da pokrivaju Kordun bivši kotari (srez) Slunj i Vojnić, a po novijem shvaćanju i Vrginmost koji čine jednu prirodnu i historijsku cijelinu, ili spojnicu između Pokuplja i Pounja, odnosno sliva Korane. U Enciklopediji Leksikografskog zavoda, Zagreb 1959 godine, svezak 4, str. 357, Kordun je dio bivšeg krajiskog područja Hrvatske oko rjeke Korane između Kapele i Petrove gore. Iz svega izloženoga vidi se da je Slunj prirodni i glavni centar Korduna. Zato se o Slunju i o slunjskom kraju ne može govoriti odvojeno od Korduna kao cjeline. O najranijoj prošlosti Korduna malo se znade. Nekih nalaza iz predhistorije Korduna nema, kao što ih ima dolina Une i Gacke.
Prvi narod ovdje bili su ratoborni Japudi (Japodi ili Japidi), smjesa Kelta i Ilira, a ostatci su im prvi počeci Vlaha. Pokorio ih je za rimsku drzavu Oktavijan osvojivši 35 god. st. ere njihovo glavno uporište Metulum. U rimsko doba, na Kordunu je granica između provincija Dalmacije i Panonije. Od Senja je vodila važna cesta preko Kapele. Kod Modruša bila je glavna raskrsnica (bivium), cesta za dolinu Krke u Kranjskoj i dolinu Gline (prema Panoniji) i na Uni. Kordun je već tada prolazno, tranzitno područje. Na Uni se cesta iz Senja preko Kapele spaja sa cestom iz Solina za Sisak, koja je isla uz Unu.
Ostataka iz rimskih vremena nađeno je kod Sv. Petra na Mrežnici, pa Kamenskog, Topuskog, a na samom Kordunu kod Slunja, Cvijanovic Brda, Cetina i Primišlja, ali uglavnom malo. U staro hrvatsko vreme Kordunom teče granica između Dalmatinske i Posavske Hrvatske, zatim između Hrvatske i Slavonije. Hrvatska ide tada od mora do Kapele, a od Korduna je već Slavonija. Tek kasnije, najviše u vezi sa seobama, pomiče se naziv Hrvatske do Kupe, pa do Save i Drave. Historičar Klaić kaže o tome da je Hrvatska do XIV vijeka, prije Turaka, sezala s juga do Plaskog i Modruša. Tek od XV vjeka i osobito u XVI vjeku seže ona do Kupe, kad se ovamo sklanjaju plemići i narod sa juga. Srednjovjekovnu prošlost Korduna obrađivao je do sada najviše Radoslav Lopašić, ali na dijelove i u raznim svojim spisima, dakle ne kao cjelinu. Slunj i Drežnik, međutim nije obradio, a ne vidi se zašto. Možda zato što je o tome pisao Kukuljević. Lopašić se tuži da je ovaj krasni i romantični kraj kao cjelina neobrađen, i da su ovi predjeli najmanje poznati.
Od Lopašića pa do danas je prošlo 100 godina, ali Kordun kao cjelina i dalje nije obrađen. Ovdje se daje više kratki pregled materijala o Kordunu nego obrada. Lopašić se dotiče Korduna već u svom djelu o Karlovcu (Matica hrvatska, Zagreb 1879), zatim obrađuje Kordun u knjigama: „Bihać i Bihaćka krajina (Matica hrvatska, Zagreb 1890) i Oko Kupe i Korane“ (Matica hrvatska,Zagreb 1895). Mnogo podataka o Kordunu ima i u Lopašićevoj zbirci „Spomenici hrvatske krajine I-III (JAK, Zagreb, 1884-1889), kao i drugim njegovim materijalima.
Sadašnjost Korduna može se razumjeti jedino ako mu se zna prošlost. A ta se nekoliko puta prevratno mjenjala. Njezini tragovi su još i danas teški teret. Kordun je bio više od 200 godina najkrvavije razbojište, a još preko 100 godina vječiti nemir i straža, kad se još nije znalo za međe između dva carstva, nego je postojao široki pusti pojas, „ničija zemlja.“ A i kad se granice, nisu se poštovale. Lopašić ističe da su ovi predjeli bili poprište veleznamenitih događaja u hrvatskoj povjesti, a Jovan Cvijić smatra da na Balkanu rijetko ima oblasti gdje je narod toliko patio kao ovdje.
PREUZETO SA: VOLIM KORDUN
Naslov: Kordun 
02.10.10 19:18