Poezija poznatih pesnika

Ti koja imas ruke nevinije od mojih

Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci.

Seci njegovim zalom.
Neka te susrecu ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom.
Prijazni gusteri nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne docekah naljepse doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu.
I price koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj sumi.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Vesna Parun

BILA SAM DJECAK

U mjesecinu me sakrila
vecer, utrnuvši svijece.
Svu noc sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drvece.

Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
djecak, što prackom poklike baca;

i ujed pjesme nasred cela
šarena macka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!

Vesna Parun

ZLATO

Ako je zivot rijeka sto tece,
ljubav je zlato natalozeno.
Ona ga u svom koritu njise
A zlato raste. I sto ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja vec prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor sumi,
a usce ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u sljunku sija zlato cisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskosnije.

Vesna Parun

NIKAD

Ne znam gdje pocinje praznina mora
Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad

To je rijeka koja se ne, vise ne vraca
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji ceka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vise
u svoj korijen
jer se ondje naselila buducnost

Nikad.
Sumna trava neizgazenih visoravni,
snijeg na planinama, ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju zelje neugasle

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iscezlim nizinama prostrto
I teska misao, koju si zanjihao
postat ce blaga, jer je kraj nje covjek nerazumljiv u svojoj samoci.

A kad se on pomakne u Noc
i u veliki uspavani prostor,
ispruzit ces za njim svoje ruke
i viknuti ;
Ne odlazi

Vesna Parun

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih celo
na tvoj stap i nasmijesena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne moze da usne ni u nocnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu.
Da si barem tako nestalno blizu
kao kisni oblak nad izgubljenom kucom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba sto odlijece
pred dolazak oluje u vecer punu briga.

O, da si barem tako tuzno blizu
kao cvijet sto spava zatvorenih ociju
pod bijelim pokrovom snijega u tisini
kamenih suma, cekajuci proljece.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
sto vec sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noc je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sasle.
I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijedenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

Vesna Parun

TURISTICKI PLAKAT

Blago vremenu u kome ima
netko s tim vremenom nepomirljiv.
U kom je kao oseki plima
protivnik protivniku vidljiv

Blagoj velikoj Nepogodi
kojoj mir u njedrima klija .
I bitkama sto ih predvodi
junak -iluzija.

Al kad na povjest padne rda
i zidine se podno Srda
utvarna nasite sjaja,

godine ce se gladne rojiti ,
u gnjezdu gluh ce slavuj brojiti
kukavicja jaja.

Vesna Parun

UNIDJI POD NAS KROV

Unidji pod nas krov, pristupi k nama, ljepoto,
u nasem seljackom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragove nase, nasu djecu, i potom
skini sa umornih cela pecat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi,
neka je mir domacin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Udji, radosti, sestro, sirom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumujes!
U nas je sijaset srca i alata,
ko mindjuse, seko, povijest da nam kujes.

I neka kroz nase oci, kroz tunel nasega gnjeva
prostruji dah planina i svjezi zubor rijeka.
Neka se slije u jednu, siroka kolosijeka,
sva radost kojom se zivi, i radost kojom se pjeva!

Vesna Parun

DJEVOJCICA

Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.

Na mrki glas djecaka
stado se moje prenulo.
Ko mjeseceva zraka
poljem je srce krenulo.

Vesna Parun

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oci budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi
I ako nocu ne ceznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u mocvarnim dnima
I u tjesnoci duša mi boravi
I ako nalijevam u svijecu
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijecu
I laži svoje pozajmljujem celo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun

PRVA LJUBAV

U šuštavoj travi blizu raskršća
sjedim nemirna srca i čekam onog
kojemu noćas dadoh, bezazlena,
preplašenu pticu svoje ljubavi.

U žarko crvenoj mahovini brijega
već se zapliće jesen.
Zatišje jezera raste iz polusjena.

Što ću učiniti ako ne dođe onaj
kojemu dadoh svoje srce?
(A ja mu dadoh srce kao pticu
ne misleći ništa, začuđena.)

S tamnih polja dopire šapat noći.
O, srce moje! Ne slušaj šum trava.
U tugu će te odvesti.
Pogledaj:
voda je nestalna.

A ptice odlaze daleko preko brijega
za hladnim suncem.

Vesna Parun

GONG

Časovi mog života - zrnje brojanica
U šupljem sumraku od ukrštenih sjena -
Mogu li ikad da utažim žeđ
Za svjetlošću koju napuštate

Strašilo za ptice, strašilo za vrijeme
Samo spušta i diže obrve
Ako progutamo sve časovnike
Hoćemo li postati besmrtni

Draguljari, možete li da napravite
Živo ljudsko srce
Koje viče u pomoć

Vesna Parun

STARI OBRED PRED KOJIM BLIJEDIM

Leći ćemo oboje na zemlju
nećemo govoriti ništa.
Slušat ćemo kako noć
svlači bijelu košulju i zove
ljubavnike da je izrane
zlatnim bodežima
zagrljaja

Vesna Parun

NE PITAJ VISE


Ne pitaj vise zasto te ljubim. Pitaj
zasto raste trava i zasto je nemirno more.
Pitaj otkud stize vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noc nad svijetom hladne prostre sjene.

Ne pitaj zasto te voli moje cudno srce.
Znas li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pricaju o zaspaloj ljepoti
ali ti zivis daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pecina
o koju se uzalud razbija moj zivot.

Ne pitaj zasto te ljubim.
Pristupi k meni! Tuzno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun

VECERNJA ZVIJEZDA


Nisko na nebu vecernja zvijezda sja.
Jos zamor ljeta u dolini traje.
Noc je, a mi idemo pustim krajem
zar prolaznosti obasjava nas put.

Kako je sutljivo more u daljini!
Beskrajnost njegova je samotna.
Tu blizu negdje u travama pognutim
glas zrikavca tuzit ne prestaje.

Noc je, a mi idemo golim krajem.
Mladost nasa zalazi za planinu.
Gasne zvijezda. Planina rastuc sja.
U tisini nestaje nas put.

Vesna Parun

ZAGRLJAJ


Što šapću tvoje oči brzim
pticama s dalekih obala?
Nevidljiva u djetelini
na tvojim usnama treperi večer zvjezdana.

Pitaš me zašto rukom pokazujem na zapad.
Ja drhtim prozirna u ljepoti sumraka
i samo jasnim odronom koraka na nizbrdici
prikrivam tjeskobu golog cvijeta.

Ti me tješiš osmjehom
što blješteći baca tamnozelenu sjenku
na ostavljeno jezero.

Večer je crvenozlatna
i tako bliska javi.
Ptice prelijeću nad nama zamišljeno.
Dan se blagim žalima produljuje u nepoznato.

Vesna Parun

PRIJATELJSKA ŽALOST

Kome je stalo da imaš dvadeset godina
i djetinjastu ljubav, što tepa noćnoj kiši?
Oblaci osamljeni i uvijek malo nujni
možda će donijeti zemlji za krilo tišu svakidašnjicu.

Kad upalim svjetiljku vidim: čudno je živjeti.
Ljudi prolaze zabrinuti (kao da su tu oduvijek).
I nitko ne zna zašto je nesretan onaj drugi
i kako su sve tuge slične i svi zanosi isti.

A djeca razumiju sve. Plava su srca djetinja.
Kroz čarobne šume ptičji glas ih vodi.
Ah, pričat ću im kako polagano umiru
stari parobrodi.

Vesna Parun

STIJENA U KOJI BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun

Sto je duga?

Komadic neba isaran
nepoznatom rukom,
na brzinu
izmedu dva pljuska kise.
Kad bismo samo mogli dohvatiti
te cudne vrpce
prije nego se rasplinu,
taj sareni most
sto bljesne, i nema ga vise.

Vesna Parun

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.

Vesna Parun

ČOVJEK KOJEGA PROGONI VATRA

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

Vesna Parun

RASANJENI NOKTURNO

Lišće noću spava.
Noću mjesec bdi.
Rijeka premješta
vrbike. A zemlja
prebrojava noću
mrtvace i pjeva.

Vesna Parun

ZAHVALNOST

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća

Vesna Parun

NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničeg sjećati.
Samo ćemo živjeti

Vesna Parun

DOSADA ILI TKO ZNA KAKAV DAN

U pjesmi koju nikad neću napisati
Ima jezero već ostarjelo
Od rose nevidljivih cvjetova koji
Spuštaju nefunkcionalne ljestve
Sve dublje u mene, u neki grad
Do nevesele statue proljeća
Zelenog bubnjara koji čeka
U dronjcima, na vojnickoj kiši,
Negdje gdje su se staromodne suze
Umorile i postale mržnja

Vesna Parun

Kasni sjaj

Trazim te
kao sto naglo valovi prispjeli
sa mracnih mora,
i vec sasvim umorni od huka noci,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama pocinka.

Ljubim te
mirno kao suma vecernja
svoje kosute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tisinom vocnjaka
i pred polaganim odlaskom ruza.

Vesna Parun

Rijeka i more...

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tjesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more.
On je rijeka.

Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se zaboravlja smionost.

Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun

KAD PTICA PRESTANE VOLJETI

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema nićeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Vesna Parun

ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjen u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi
otežale i tužne.

Vesna Parun

VESELE KOČIJICE

Ostavih srce u škrapama blizu mora,
neka ga paze smeđi rakovi
na zidiću ljušturastog dvorca
sa smaragdno zelenim terasama
u odsjevu zalazećeg sunca.
Pohranih ga u krunu mrkog čempresa
koju posjećuje jedan
vrlo muzikalni slavuj, čije mi
kasno i zvonko pjevanje u slavu
večernjoj zvijezdi toliko nedostaje.
Ostavih sebe na svim mjestima
na kojima cvate i miriše bilje
što ga ti svojim korakom prepoznaješ,
a ono što nisam ja
krenulo je duž nasipa zloćudnih
rijeka po plandištima, čije
užarene predjele ne kupaju slane
plime i ne rashlađuje vjetar s mora.
Kažem, nisam ja - jer ne vidim i
ne čujem ono što je preda mnom,
nego slušam i gledam što je u meni.
A u meni je slavuj, čempres
i vrijeme. U meni si ti, dragi moj,
lijep kao starinski suncobran
izgubljen u gradu mjesečevu.
Kočijice s modrim i crvenim
patuljcima kotrljaju se, veselo
poskakujući k moru. Ali ja ne
smijem onamo, jer je ondje ostalo
moje vrlo trijezno starinsko
srce, kojemu sam na odlasku
obećala četrdeset smiješnih
djetinjstava i četrdeset
i četiri zlatna oraha.
Dajte slavuju u mrkozelenoj krošnji
znak da otpjeva svečan
hvalopoj večernoj zvijezdi u
svom srcu, na kositrenom poklopcu neba.
Kotrljajte se vesele kočijice k moru!
Zbogom, dragi moj!
Doviđenja moja rasanjena dušo!

Vesna Parun

PEĆINA SA IZVOROM I SVIJETOM

Jesam li sjećanje u kamenu
ili patnja koja se odmara?

K meni stižu mnogi beskućnici
koji ne čuju godišnja doba,
jer u ovoj pustari raste
samo jesan bezimen cvijet
posrednik između vas i mjeseca
i pokazuje zalutalima
tragove magarca u pijesku
a žednima raspuklinu
gdje se je stijena nekoć davno
sažalila nad putnicima.

Ovamo stižu sa četiri strane svijeta
oni koji misle da su nesretni,
i drugi podjednako ubogi
koji ne znaju što bi nazvali srećom.

Oni se napiju. Otpočinu
i krenu dalje pognuvši leđa
kao da razgovaraju sa zločincem.

A ja ostajem opet sama
i gledam sjenke kako se udaljuju
uznemirujući obzorje.

Neke od njih zaboravljam odmah
a druge pamtim. Oni me ispunjaju
tamnom čežnjom nerazjašnjivo
kao što je nejasno rastenje cvijeta
na bespuću između zemlje i neba.

I misleći na njih postajem
još više golet i još više stijena.
Sjećanje koje tješi kamen
i patnja koja ne može otpočinuti.

Vesna Parun

ANDJEO LJETA


Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine

i disanje, i strast zelenih pcela noci
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta...
Dok dan nevin tka u putenoj samoci tananih prividjenja klas,
andjeo ljeta

zastavši na zlatnim ljestvama od pruca,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasicen val.

Na dnu moje jave kristal nadahnuca
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijece iz ruku cežnja,
crni ždral.

Vesna Parun

DOM NA CESTI


Ležah u prašini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.

Zvijezde sišle su, i zrak bijaše plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.

Istok postade kao limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oči.

Tada doznah koga sam ljubila
čitav život.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.

I uze čovjek zavežljaj, i krenu
plačući u svoj dom.
A dom je njegov prašina na cesti
kao i moj dom.

Vesna Parun

KAD BI SE MOGLO OTPUTOVATI


Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.

Vesna Parun

POVRATAK DJETINJSTVA


U mojem disanju ti si glas kukavice.
U proljeće
u tvom disanju ja sam
boja pijeska i sna.
Život ne zna šta će mu njegova žurba;
dolijeće
iz hirova ledenjaka, možda iz pokošenog sna.
I naprtivši na leđa sunce kao vreću šišarki
krećemo od sela do sela, a Ciganin koji nas prati
viče hrapavim baritonom:
proljeće! proljeće!
Kalajišemo stare lonce! Sadimo cvijeće!

Vesna Parun

BUDIM SE

Razapecu se po million duga
Koje bojama sjajnim sebe boje
U zaborav tako nek ode tuga
Slododno nek kuca ovo srce moje

Razapecu se po studenoj vodi
Koja divni potok u sumi cini
Neka se u meni tad sreca rodi
Od predivne vode sto baca cini

Razapacu se po nebu plavom
Koje nikad, nikad ne roni kise
Nek budem zvezda sto zraci slavom
U meni toplina plavog nek dise

Razapecu se po zelenoj krosnji
Koja starom deblu stvara mili dom
nek igram cilo u zelenoj nosnji
tek da srce zaigra u telu mom.

Tanja Prokopljević

ŽIVOPLET

Ti lahorna noći, što si puna zvezda,
Ti što pratiš mene sve do odredišta
znaj da srodnih duša neka tajna jeza
u pleteno kolo naše ruke veza.

I sada smo dvojno telo i to jedno
što lepotu svoju neštedimce daje
i njemu nimalo, znaj, nije svejedno
što svet ovaj neće večno da potraje.

Noć i ja lutamo svetom u tišini
još prepune setnog, mračnog očajanja
zbog tih ljudi koji težeći visini
uskraćuju svetu nova pokajanja.

To su oni koji znaju da zasene
maglom prekrivajuć’ zvezdane praznine
poput nevelike ali strašne mene
lomeći prirodne, spokojne tišine.

Ubijaju duše koje život znače
da im ime u večnosti bude
dok sva skromna bića do kostiju svlače-
ona što im sebe iz ljubavi nude.

I svi oni hrle, crni kao vrane,
sve do svetlog dana njenog uništenja,
al’ sve što se rodi u buduće dane
moraće da plovi morem pročišćenja.

U spoznaji strašne preteće sudbine
prevrela će suza iz oka da kane,
ali glas će nama u sutonu tmine
u nemušt-pustinji da zaceli rane

Tanja Prokopljević

VERNO TVOJA

Ja hocu da pesmu podarim za Tebe,
jer telo što nosiš stvoreno je za Me.
Ti ni ne slutiš da me ljubec prosiš
i da Tvoje ruke zauvek me mame.

Gle toplota Tvoja vlagom dodiruje
to predanje Meni dušu primiruje,
imam Te u ruci, i ne samo telo
vec i srce, s mojim zajedno se splelo.

I necu da slutim da me drugi žele,
samo je uz Tebe duša željna sebe
i stisne se tako pred drugim što nosi
vreo uzdah i plam što ljubav donosi.

Tanja Prokopljević

PESMA SPASENJA

Otvori beleske piscu da zajapuri se jad,
u pero nek' ruka kaze kako peva drozd,
pa da u besne noci kroz pesmu potrazim sklad
jer znam da u dnu duse zarobljen jedan je grozd.

Neka sa njim ozivim svu dubinu koja mi mre,
nestaje, topi se polako u kosti uranja sva.
Samo zbog sudbe kobne, te price pomalo zle
koja dusu svu cepa i lako lomi na dva.

A pokret grozda je izvor dostojan raodisti sve
uz pero sto kazuje pesmu on raste za tren
postaje rumen i velik, raduje duse gle
i srce postaje vrelo, rumene usne i ten.


Tanja Prokopljević

MASKA

Svaki covek nosi na svom licu masku
sto sareni stiti je zivotom izvajan,
cuva takvo lice koje pri rodjenju
tanku kozu ima i lako se slama.

Bez te maske mnogi imali bu muke,
jer ona je skup svih znanja i umeca,
ono sto coveka od drugoga brani,
a u skladu svoga izmucenog bica.

Ali mnoge maske neskladnih su boja
i nisu zato da se njima dice
pa su neki kivni na one sto maske
priredjuju tako da na svetlost lice.

Ti nistavni ljudi zele sve da zgrabe
pa cak i ono sto nije na otkup,
zele svetli osmeh nekog drugog bica
sto pripada samo jednoj licnoj kozi.

Slomiti me nece oni sto su nista,
jer koza je moja prava upijaca,
dok im maske stoje kao da su pile,
moja koza bojom maske sva odise.

Niko ne uvidja da je prava ona
sto zivi, opstaje u duhu zivota,
a ne da je vredna ta slatkoca mrtva
sto rad nekog crva na silu mahnita.

Samo onaj kome maska stoji cedno,
sto na osmeh srecan bez osvete lici,
dok gleda i shvata boljega od sebe,
taj vredan je da se svojom kozom dici.

Tanja Prokopljević

SAN O VECNOSTI

Prolazim putem do vecnosti
svaki put kad umor savlada mi lice
dok sanjaju dnevne ptice
Ja osetim njen zivoplet.

Mene taj put stalno zove
tu negde ispod vasione, a znak mu je zvezdani trag
da u njega gledam kroz crni ubogi mrak
i bez ikakvih stega da krenem lagano ka tom snu.

Kao i ja svaki covek moze za trenutak
u svome umu videti vecnost
i njen ogromni skut koji se vijori negde usred vasione
i tamo na svojim kolenima prikuplja sve sudbine ovozemaljske.

A sta je vecnosti osnovni cilj?
Da bude mudra i da zna tajni zivotni vir
u koji svaki covek sebe baca
da moze za neku vecnost da stasa.

Tanja Prokopljević

VINO

Ne razumem ljude koji piju loša,
i previše kisela vina...

Vino mora biti kao poljubac!

Snažno, strasno, iskreno...
a ujedno i svilenkasto,
prirodno,
da ostavlja ukus ljubavi,
da trnu usne od njega,
da se zarumeni od njega...

Da bude pravljeno s ljubavlju!
Baš kao poljubac!

I kada muškarac drži čašu vina,
trebalo bi da je drži,
kao da drži ženu na svom dlanu.

I da je nežno pripije uz usne,
i uzme tek mali gutalj...


Nikako na silu,
i nikako sve odjednom!

Žene imaju i previše vatre u krvi
da bi pile vino!

Ali i one moraju znati kako se pije vino...

Prvo treba da ga omirišu,
i duboko udahnu njegov miris...
Krišom!
Kao svog muškarca...

Zatim treba da se ogledaju u njemu.

Ako ne vide jasno svoje oči u njemu...
Sjajne i lepe...

Ne treba da piju to vino!

I da znaju!

Muškarci su kao i vino,
s godinama sve boljeg ukusa,
i sa sve više kvaliteta...

Ako je strasna,
žena mora da pazi s vinom!

Najbolje bi bilo u tom slučaju,
da pije po gutalj vina
na svakih deset muškarčevih,
a njenih dvadeset reči...

Muškarac i vino,
prave tajne...

Žena i vino,
odaju tajne...

Žena treba da uzima vino,
kao da uzima sam grozd
od koga je pravljeno...

Kao da skida usnama,
zrno po zrno...

I da ga ne guta kao vodu,
već da uživa u njegovom ukusu,
i da čeka...
Da čeka, da joj vino, oboji sledeću reč.

Mada sam ja za to,
da i muškarac i žena
piju vino iz iste čaše!

Ako hoće da piju iz iste čaše,
onda su sigurni da žele,
da se njihove usne spoje...

Iz jedne čaše,
odmah na početku!

Jer vino hoće da prevari,
pa Vas povede svojim ukusom,
a Vi mislite da je to slast tuđih usana...

A, to u Vama,
i njoj, gori strast vina,
a ne strast srca!

Polako! Polako...

E, sada kada sam Vam odao ovu tajnu,
naspite čašu dobrog vina,
za Vas i Vašu voljenu osobu...

Crnog i jakog,
da govori istinom iz Vas...

Jer se samo od lošeg vina laže!

Od dobrog se pevaju dobre pesme!

Od dobrog se nalaze prave reči za ljubav!

Pijte vina, ali ih i birajte!
Kao poljubce!

Ako ne prijaju odmah usnama,
neće valjati ni kasnije...

Ratko Petrović

Šansa

Noćas su putevi do mene,
više to, nego ikada pre.
Gledaću kroz tkiva,
i ako se iza te malene ljušture
prividnog, trenutnog,
bude krio beskraj,
predaću ti u njega
svoje upisano životinjsko
ništavilo,
ne bojeći se, da će te to
tako prosto, premalo
uopšte ispuniti...

Noćas me
jedino možeš imati.

Kao ni jedna do sada,
možda i na prevaru,
jer lak sam plen
iskusnim sakupljačima
šarene, paperjaste
zbunjenosti
ljudskih školjki

Ne budi premalo toga,
premalo,
kao što je samo telo,
ili sam oblik
jednokratne požude gmizavih
stvorenja što pustoše duše...

Budi taj svemir,
s kojim ću se malen
sudariti,
i raspršiti na
hiljade kapi
proste sreće,
i dozvoli da
rominjam ljubav
u tebi

i grmim
svoje tajne strahove

Strahove samoće

Budi moje jutro.
Moj san.
Moje buđenje,
i slepilo moje
olistalo u proleću,
cvetovima koji ne vide,
oblike
nego osećaju zrake
koje plače tvoje
plaho srce Sunca

Budi svetlost
koju će žvakati moji aprili
i sok u kašastom krvotoku
mog mesnog stabla,
i korena
zabodenog u tle pustinje,
daleke...
Seme nekada,
vetrom spašeno
od šume
požudnih trupaca
oplođenih mlečom
ponavljanja smrti,
a ne mlečom
večitog rađanja
- prepoznavanjem svojih
načina,
prepoznavnjem
da nam krajevi
korenova prošlosti
nisu krajevi,
nego početci
nekih drukčijih
daljina

Samo noćas
te mogu videti
ispod te kože,
i tih koža
lepih,
ili ružnih,
pokrova
duše

tvoje je noćas,
samo da naiđeš,
da me prepadneš
na tim putevima
koji nesigurno
vode ka meni

prepadneš činjenicom,
da ipak postojiš,
makar duboko
u tom
ženskom telu

naiđi...

Ratko Petrović

Pomilovanje

Nisam imao vremena da spašavam svet,
i uvek sam bio slepi putnik na oblacima ljubavi.
Bio sam samo još jedna kap u moru stranaca i čudaka
sa onih strmih i stenovitih obala u magli,
s kojih je teško otploviti ceo.

Iako sam shvatio da su mi ruke i noge samo misao
na mene niko nije pomislio,
nikom nisam ni na pamet pao.

Ja sam verovao da ima tih malenih leptira
koji će leteti i u mojoj magli zbunjenosti,
i svako sam veče pevao uspavanku,
jednom belom gradu nesanice,
gore, nad ušćem, u duetu s jednim pijanim pesnikom
i pod kišom zvezda padalica...

Dolazili su i drugi...
Ulaznica - sto osmeha
ulaznica - ljubav
ulaznica - pijanstvo
ulaznica - patnja...

Ali ne!

Što je više ljudi oko mene
ja sve više vidim koliko sam sam!
Jer, svi su oni nečim povezani!
Svi oni lako mogu da se uklope jedni u druge...
Iako se, možda, i po prvi put tek vide!

I šta mi ostaje od onih sto osmeha?!
Podsmeh!

Šta mi ostaje od ljubavi?!
Zabluda!

Od pijanstva - mamurluk!

Od patnje ostaje...
Sve! Da
Ona i dalje ostaje cela!

I ostavljaju me prijatelji pred kućom,
i ja biram da prvo prošetam,
jer su me dovoljno ostavljali do sada!
Bolje se vratiti sam,
posle počasnog kruga,
nego biti,
na bilo koji način ostavljen!

Ja ne tražim sunčanu stranu ulice!
S te strane uvek bije sunce u oči
i nikada ne možeš realno gledati na stvari

Ali tražim da me neko izvuče iz ove tame,
iz ove dubine koju sam iskopao u sebi
tražeći način da se prilagodim ovom svetu

ovom svetu koji te potapše po ramenu
a onda kad se okreneš ka njemu
on ti okrene leđa

tužan umem da budem i zbog bolesnih pasa
i ptica slomljenih krila
i zbog, na prevaru posečenih breza

i blesav mogu da budem zbog jednog proleća
ili jednog pogleda, rukovanja, smeška
i blesav sam, sam od sebe...
Bez nekog velikog razloga.

Zato, poštedi me makar ovaj put!
Makar ti!

Ratko Petrović

HOĆU

Hoću da te ljubim, da prođe
sve loše, što su ti ikada rekli.
I kad po tebe zli Mesec opet dođe,
bez straha se mojom ljubavlju prekri.

Hoću da te grlim za svaki onaj put
kad nije imao ko da stane uz tebe.
Kad ti je neko hladan i sasvim krut
poseko snove mlade, još pre berbe.

Hoću da ljubim sve te ožiljke tvoje
svaki, koji su ti mila ikad, ikad zadali!
Da te čuvam, od onih što ti setu kroje
i koji su tvoju ljubav večito potkradali!

Ratko Petrović

ŠIFRA ZA BOL



Izgovoreno,
hiljadu milja od
granica koje dotiču tvoje
i najperifernje snove,
ovog februarskog popodneva,
tvoje ime je
samo bela izmaglica mog
vlažnog izdisaja
i šapat jednoj grudvi
otopljenog snega
među mojim šakama...

Neće te dozvati.
Izgovarajući tvoje ime
moja slabost u tebi izaziva
odbojnost.

Neće te trgnuti.
Ti si ta koja je
već istrgnuta.

Ona si koja spava
u provaliji
nečijeg praznog
zagrljaja,
udišući nadu iz
ledenih jednosatnih
obećanja i opsena.

Pred,
i nikad
posle vođenja
ljubavi,
u njegovoj sobi
rezervisanoj
za obaveze
žena koje mu pripadaju,
- on obećava.

Svim rečima
sveta.

I jedino
što ispunjava
posle,
jeste tvoje telo.

Njegove šake,
kao koščati pauci
spušteni na tvoje
grudi

s vremena na vreme
jačaju svoju
čeličnu mrežu navike,
ostavljući ih predugo
da trnu hladne.

I onda misliš
da će uvek biti tako zima,
sem ako on
ne spusti svoje šape
ponovo na tebe.

Belo od zuba
tvoje ime,
pri izgovoru
sklapa mi oči
i okreće glavu
u stranu.

Navika,
da se slučajno
ne pročita
šta je u očima.

Šifra za bol.

Kada bi se
van svih mogućnosti
da ispadne
krajnje patetično,
moglo reći
ovoga popodneva
- Ja te volim -

I istopiti se potom
sa snegom...
Zauvek.

To bih rekao.

Ratko Petrović

Ljudi, da li vi ovde objavljujete svoje pesme ili pesme poznatih i priznatih pesnika?

Dobrodošla Keira 90, točno u ovoj temi objavljujemo pesme poznatih i priznatih pesnika, ali u slučaju da si i ti nešto napisala možeš to napisati u temi vaše pesme...

[You must be registered and logged in to see this link.]

Jabukov cvijet

Snjegovi postaju sve dublji i crnji kao grijesi
U životu koji se bliži svome kraju

Hoćemo li još uvijek imati oči
Kada jabuka u vrtu pusti prvi bijeli cvijet

Mak Dizdar

Volim te

Volim te za sve zene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam zivio
Zbog mirisa velike pucine i mirisa topla kruha
Zbog snijega sto se topi i prvih cvjetova
Zbog zednih zivotinja kojih se covjek ne plasi
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih zena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim nista nego siroku pustos
Izmedju nekad i danas
Postojale su sve te smrti sto sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam uciti zivot slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoc svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca sto ga ne zadrzavam
Ti mislis da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce sto mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama

Paul Éluard

Zaljubljena

Ona stoji na mojim ocnim kapcima
I njene kose zamrsene su u mojima,
Njeno telo ima oblik mojih ruku,
Ona je boje mojih ociju,
Ona se utapa u moju senku
Kao kamen u nebo.

Ona ima uvek otvorene oci
I ne dopusta mi da spavam.
Njeni snovi pri punoj svetlosti
Mogu sunce da ispare,
Zbog njih se smejem, placem i smejem,
Govorim, a nista ne kazujem.

Paul Éluard